Prije prikaza konkretnog slučaja razvoja inovativne ideje potrebno je malo pojasniti kakav je eko-sustav potpora istraživanju i razvoju. Za potrebe financiranja razvoja imamo čak i specijaliziranu banku - EBRD. U ranijoj kolumni INOVACIJA ... i poslovni anđeli je prikazano kako je poslovna politika te banke financiranje „samo“ poslovnih poduhvata u visokom stadiju implementacije Na postavljeno pitanje potpore jednoj inovativnoj ideji, za koju je načinjeno istraživanje, prijavljen patent, objavljen preliminarni znanstveni rad i načinjen funkcionirajući prototip, off-record odgovor je bio negativan („To nije područje investiranja za EBRD - daleko prerani stadij razvoja proizvoda. Srdačan pozdrav,...“). Inače, čovjek bi mogao pogriješiti ako bi u kratici EBRD mislio da se „RD“ odnosi na „Research & Development“. Zapravo se radi o „Reconstruction & Development“! EBRD ipak spominje inovaciju u svojim izvorima ukupno više od tisuću puta:
Između ostaloga navodi da treba financirati inovaciju i u „low-tech“ sektorima, što je upravo bio prijedlog ranije spomenute inovativne ideje za čiji se razvoj tražila potpora. Ako se potpora traži „za razvoj“, koji to viši stadij projekta EBRD očekuje od poslovnog poduhvata na osnovi predložene inovativne ideje?
Naravno, komercijalne banke će imati isti takav restriktivni pristup sudjelovanja u potpori inovacijama. Vjerojatno s pitanjem: „Što možete dati kao zalog za vraćanje zajma koji Vam dajemo!“. Nije baš za očekivati od čovjeka s idejom da ponudi stan ili kuću kao zalog za tržišni uspjeh svoje ideje i jamstvo za vraćanje zajma!
Ovaj uvod o odnosu banaka prema inovaciji služi kao indikator uzroka relativno slabe inovativnosti u Europi, a pogotovo u Hrvatskoj. Generalno oni koji su zaduženi za potporu razvoju poslovanja, a naročito onog inovativnog, ne da nemaju praksu, nego nemaju niti politike potpore takvim, po definiciji rizičnim poslovnim poduhvatima. Poslovni projekti bazirani na inovativnim idejama su upravo takvi, izrazito rizični. Po nekim studijama na svakih 50-60 internih inovativnih ideja uspije samo jedna. No ako je to neka disruptivna ili „breakthrough“ poslovna ili tehnološka inovacija, onda je dobit na njoj enormna, ne 100x, nego 1.000x ili 10.000x veća od troška razvoja i primjene inovativne ideje.
Od „ubijanja inovativne ideje“ uskraćivanjem potpore osim države i banaka nisu imune niti vrhunske kompanije. Po ne znam koji put treba ponoviti primjer Kodaka, koji je zbog odbijanja primjene vlastite disruptivne inovacije - digitalne kamere - propao 2012. godine. Takvih primjera ima na tisuće, no za veliku većinu se ne zna.: Ostvarena inovacija je javna, a ideja koja nije pretvorena u inovaciju je tajne (osim ako zbog toga ne propadneš!).
Kada se sve zbroji, u inovacijski nazadnoj okolini malo tko pokazuje želju za potporu inovaciji:
- Država to prepušta tržištu,
- tvrtke vole biti u komfornoj zoni „business as usual“, a
- banke imaju svoju politiku procjene rizika i naravno da ne žele dati razvojne zajmove za projekte čija je vjerojatnost uspjeha oko 2%!
Zato tu na scenu stupaju drugi mehanizmi, a to su ranije spomenuti fondovi rizičnog kapitala i poslovni anđeli. No i oni nastupaju kao i EBRD - „Dajte mi projekt u visokoj fazi implementacije da mogu pouzdano ocijeniti rizik!“. Iako je to prirodni način poslovanja sviju koji ulažu novac, to najčešće ubija inovaciju!
Naime, u takvom pristupu davanja potpore, osobu s inovativnom idejom se tjera da radi nešto što on najčešće nije u stanju kao npr: poslovni plan realizacije svoje ideje. Inovator bi trebao dokazati tehnološku izvedivost, ali još važnije, mogućnost jeftine proizvodnje i velike prodaje, dakle dati jasan „business case“. Osim toga i poslovni anđeli, a pogotovo „venture capitalists“ najčešće ne žele imati posla s ideatorima - individualcima (fizičkim osobama). Oni u velikoj većini žele poduprijeti ili još bolje kupiti gotovu start-up tvrtku koji je praktički do kraja realizirao neku ideju tehnološki i marketinški. Time se inovatora tjera da se osim svime navedenim bavi još administracijom osnivanja i vođenja tvrtke, što je najčešće suprotno njegovom kreativnom „stanju svijesti“.
Da na isti način funkcionira i država, može se vidjeti iz nacrta Zakona o državnoj potpori za istraživačko-razvojne projekte u okviru „Jeste li znali?“.
JESTE LI ZNALI da je tek u 2018. donijet nacrt Zakona o državnoj potpori za istraživačko-razvojne projekte? Nije toliko važno što je u Nacionalnom programu reformi 2017 Vlada usvajanje Zakona planirala za rujan 2017. (dakle kasnit će se cca. godinu dana) već odnos tog zakona prema inovaciji. Naime, vrlo optimistično u tom pogledu uz članke 5. i 6. spomenutog Zakona zvuči formulacija kojom se fizičke osobe donose olakšice na porez na dohodak:
„...fizičke osobe koje su obveznici poreza na dobit odnosno poreza na dohodak, koje imaju poslovnu jedinicu ili podružnicu na području Republike Hrvatske u trenutku plaćanja potpore.“.
U dobivenom pojašnjenju iz resornog ministarstva je vidljiv podjednaki odnos i ovog propisa prema individualnim inovatorima:
„fizičke osobe“ se odnose na obrtnike. Dakle, prihvatljivi su samo korisnici koji se sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske, uključujući Uredbu o ukupnom skupnom izuzeću 651/2014, Prilog I i II, definiraju kao poduzetnici.
Dakle, i od strane države se ne prepoznaju pojedinačni inovatori. Oni bi morali otvoriti barem tvrtku ili obrt kako bi mogli računati na državnu potporu u obliku oslobađanja poreza na dohodak, zašto? Time se „ubija“ velik dio inovacijskog potencijala u državi koja je ionako negdje na repu po svim indeksima inovativnosti u EU i svijetu. Ne bismo li trebali proučiti kakva je strategija državne potpore inovaciji u vodećoj zemlji svijeta u tom području, Izraelu:
(izvor: http://innovationisrael.mag.calltext.co.il/magazine/69 )
Vidimo da je svagdje generalna orijentacija na „alternativu“ u inovaciji: start-up-ove, rizični kapital, poslovne anđele. Čak i državnu potporu inovaciji možemo donekle smatrati alternativom, odnosno nužnim zlom. Jer, tko ima novac? Imaju ga banke! Kakav je njima problem prihvatiti EU agendu po kojoj se do 2020. planira da državna ulaganja u R&D budu 3% od GDP-a? Kad bi banke dale isti takav postotak (od prihoda ili čak samo dobiti?) u R&D projekte, uključivo individualne inovacije, postavilo bi se pitanje, trebamo li uopće fondove rizičnog kapitala i poslovne anđele? Također bi se mogla preispitati politika prema korisnicima takve potpore: trebamo li individualne inovatore tjerati u njima najčešće nepoznat, a po „stanju svijesti“ ponekad i neprijateljski teritorij - osnivanja i vođenja tvrtki samo zato, da bi mogli dobiti potporu za svoj inovativni projekt?
Kako to izgleda na najavljenom konkretnom primjeru inovativne ideje individualnog inovatora, više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak. U jednom od sljedećih članaka ćemo također prikazati kako funkcionira „Israel Innovation Authority“ (nekad OCS):
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
