Svojevremeno sam, još kao vrlo mladu djevojku, kada je tek počinjala razvoj svoje tvrtke koja se bavila Mistery Shoppingom, imao priliku upoznati Kristinu Ercegović i moram priznati da sam je zapamtio kao vrlo zanimljivu djevojku koja me impresionirala količinom energije koju je imala. U međuvremenu, tvrtku Heraklea je Kristina prodala, pokrenula još nekolikoprojekata, napisala nekoliko knjiga, a u zadnje vrijeme se bavi organizacijom Business caffea i projektom Zaokret (www.zaokret.com), koji se bavi promjenama, odnosno zaokretima u profesionalnoj karijeri.
Posao koji radimo najčešće nije nimalo glamurozan, ponekad je vrlo dosadan, a vrlo često ga ima i više od deset sati dnevno... Tko od nas ponekad nije pomislio na to da promijeni profesiju, tko nije barem jednom osjetio zasićenost uvijek istim poslovima i uvijek istim facama? Prošlo ljeto, negdje u ovo vrijeme, ležeći u hladu i listajući novine nakon ručka u malom ribarskom mjestu Šimuni na otoku Pagu, gdje moji roditelji imaju kućicu i gdje provodim ljeta već skoro četiri desetljeća, vidio sam jedan oglas koji mi je privukao pažnju. Proučio sam oglas, vidio da zadovoljavam uvjete i zapitao sam se da li je možda došlo vrijeme da i ja napravim zaokret u svojoj karijeri, te da napustim burne vode informatičkog konzaltinga i zaplovim u nekim drugim, možda malo ugodnijim i mirnijim vodama...
Sigurno vas zanima koji mi je to oglas privukao pažnju, pa da vas više ne mučim, otkrit ću vam tajnu - radilo se o oglasu u kojem je ACI tražio direktore za nekoliko svojih marina, između ostalih i za malu ACI marinu Šimuni, na koju mi puca pogled s terase obiteljske kućice. Porazgovarao sam s prijateljem iz srednje škole koji je direktor jedne druge marine koja nije dio ACI-a, čuo njegova iskustva i zaključio da bi to bio baš dobar posao za mene. Odlučio sam poslati prijavu na taj oglas, po prvi puta sam se prijavio na oglas za posao u više od petnaest godina! Dijelom je to možda bilo iz zezancije i radoznalosti, ali ipak je u meni tinjala nada da će to biti moj životni zaokret...
Nisam bio lijen, te sam u traženom roku poslao prijavu za posao, sa životopisom, fotokopijama diploma, vozačkih dozvola za automobil i plovilo, te neizostavnu potvrdu o nekažnjavanju. Priložio sam i motivacijsko pismo, u kojem sam između ostalog napisao: „Kada sam vidio Vaš oglas, pomislio sam da je možda vrijeme da u karijeri napravim korak u drugom smjeru. Moja obitelj u Šimunima ima kuću za odmor već gotovo 35 godina. U Šimunima svake godine provodim barem mjesec dana od svoje najranije mladosti, te slobodno mogu reći da su Šimuni moj drugi dom još od doba prije izgradnje Marine Šimuni. Od rane mladosti također se bavim i nautikom i sportskim ribolovom, te dobro poznajem akvatorij Paga, Mauna, Skrde, Oliba i Silbe. Na poziciji direktora Marine Šimuni primarno bih se usmjerio na proširenje ponude i povećanje prihoda od pratećih usluga i gastronomije, te na bolju povezanost i integraciju s lokalnom zajednicom, koju jako dobro poznajem.“
Uglavnom, sljedećih mjesec dana je to bila neka naša obiteljska mala tajna, za koju nije znao gotovo nitko van obitelji. Ja sam se moram priznati veselio mogućoj promjeni u karijeri, oduvijek sam želio živjeti na moru. Ni za ACI to ne bi bila loša kombinacija - iskusan, praktično lokalni menadžer koji ima vlastiti smještaj doslovno sto metara od radnog mjesta, a s obzirom na situiranost ne bih bio ni jako financijski zahtjevan u pogledu plaće. Poslovna inteligencija bi sigurno preživjela i bez mene, a u zimskim mjesecima bi se sigurno našlo vremena da malo pripomognem u „starom“ biznisu...
U zakonskom roku od tri tjedna, stiglo je pristojno, skenirano pismo od voditeljice ljudskih resursa, potpisano od člana uprave:
Sa svojim životopisom, iskustvom i referencama nisam došao ni do intervjua za poziciju direktora marine u kojoj ima možda desetak zaposlenih, koja su to znanja i vještine i iskustvo koje ja nisam imao, u državi u kojoj ne moraš imati dana radnog staža u realnom sektoru da bi bio ministar? Možemo lamentirati o tome da ne znam napisati životopis ili da je to mjesto unaprijed već bilo namijenjeno nekome drugome ili ne znam što, ali činjenica je da me nisu ni pozvali na razgovor...
Gospođi iz ljudskih resursa ACI-a poslao sam kratak odgovor mailom:
„Poštovana, hvala Vam na informaciji. Moje znanje i iskustvo u području menadžmenta, poduzetništva i znanstvenog rada uključuje rukovodeće pozicije u vodećim hrvatskim tvrtkama poput Agrokora i Zagrebačke banke, podizanje i vođenje informatičke tvrtke sa skoro sto zaposlenih u četiri države, završen magisterij na FER-u, te angažman kao predavača na dvije visoke škole. U slobodno vrijeme sam bio hrvatski branitelj, te se aktivno desetljećima bavio sportom kao natjecatelj, funkcioner i međunarodni sudac. Iskreno sam sretan što imate nekoliko kandidata koji svojim znanjem i iskustvom bolje odgovaraju navedenoj poziciji, što znači da je letvica postavljena zaista visoko. S poštovanjem, Dražen Oreščanin“
S odmakom od godinu dana, iz ovog odgovora se može osjetiti gorčina, pa čak i dašak arogancije - da sad kleknete i preklinjete me da budem direktor marine Šimuni i cijelog ACI-a, baš neću!
U svakom slučaju, pokušaj zaokreta kratko je trajao, nova sezona donijela je nove izazove, valovi nemirnog konzultantskog mora odnijeli su me u Afriku i Aziju. Pitanje je kada će se ukazati sljedeća prilika za zaokret. Ako imate kakvih zgodnih ideja, prvenstveno vezanih za Pag i Jadran, uvijek možemo porazgovarati :)
