Kad sam pokrenuo vlastitu firmu, vodio sam se idejom kako ćemo na IT tržištu prodavati usluge poslovnog savjetovanja. Zvuči logično - čitavo moje radno iskustvo je vezano uz IT industriju, a imao sam sreću voditi najveći IT u državi pa u tom smislu, nekako sam se i osjetio pozvan učiniti taj korak.
U karijeri sam vidio, sudjelovao pa i vodio mnoge IT projekte. Uspješne i neuspješne. Kao bivši šef velikog IT odjela uspjeh ili neuspjeh IT inicijativa doživljavam čak pomalo osobno. U tom kontekstu, i dalje sam uvjeren kako postoji jedan velik prazan prostor između neartikuliranih želja krajnjih korisnika tehnologije i isporučitelja IT sustava.
Taj smo prostor pokušali zauzeti InfoCumulusom. Naravno, znali smo kako postoji konkurencija i kako ulazak u ovo područje nije nimalo lagan. Dakle, postojeći sistem integratori, velike konzultantske kompanije, male domaće konzalting firme poput naše i na kraju najopasniji od svih status quo (do nothing) su bili konkurenti koje smo očekivali.
Sada, nakon nekoliko godina u poduzetničkim vodama bih želio napraviti mali osvrt na naše siromašno ICT tržište. Prije svega, potencijal rasta je i dalje ogroman jer je per capita potrošnja u rangu 1/4 EU prosjeka. Imamo se čemu nadati, međutim čvrsto smo ograničeni makroekonomskom situacijom pa dok drugima ne krene bolje, neće ni nama u ovom sektoru.
Osim toga, prostor o kojemu sam govorio na početku teksta zapravo uopće ne postoji. Usluge koje pružamo klijenti očekuju besplatno od svojih sistem integratora. Realni sektor investira minimalno, tako da i ono malo što kupuju je samo nužno održavanje ili eventualno zamjena računala.
U realnom sektoru se korisnici boje od svojih uprava zatražiti dodatne investicije u savjetovanje samo da bi izbjegli ono ključno pitanje - a što će te nam onda vi raditi? Kao i ostatak industrije, prisiljeni smo osluškivati Narodne novine i veći dio prihoda tražiti u javnom sektoru. Tu zapravo započinje najveći problem naše ICT industrije - udio državne potrošnje je ogroman u odnosu na realni sektor (isto kao na tržištu rada). Omjer nije takav zbog toga što država pametno i puno investira u IT, već jedino zbog toga što se naš realni sektor bavi isključivo preživljavanjem, pa u tom smislu i investicije u IT su tragično male. Naš jedini i najveći konkurent je upravo status quo.
Kroz ovo malo javnih natječaja, IT industrija sama reže granu na kojoj sjedi. Užasno fragmentirana, u vlastitoj borbi za opstanak smanjuje cijenu rada, a posredno time i kvalitetu svojih isporuka. Možemo to nazvati negativnom tržišnom petljom ili poštenom tržišnom utakmicom ali činjenica je jedna - jadna nam industrija ako svi zajedno ovisimo o javnoj nabavi.
U takvom okruženju, ponovo je lako uočiti stare modele nabave - nemoguće reference, nepotrebni certifikati, sasvim novi projekti koji se kupuju pod kapom održavanja starih sustava, rezanje cijena, te isporuka nefunkcionalnih proizvoda i rješenja. Razvojna strategija bilo koje IT kompanije ili čitave industrije se ne smije oslanjati na javnom sektoru. Količina rizika i neizvjesnosti u poslovanju s državom je ogromna ako se radi o poštenom poslovanju. O onom drugom ne želim trošiti riječi.
Mi smo opstali i narasli zbog izvoza. Nije nam to bila prvotna namjera ali činjenica je kako istočno imamo što za reći u smislu poslovnog savjetovanja. Zapadno smo samo jeftina inženjerska radna snaga, tako da prodaja konzaltinga dođe nešto poput Nemoguće misije V. U svakom slučaju, i dalje vjerujemo u potrebe hrvatskog tržišta za konkretnim procesnim savjetovanjem kojem je glavni cilj povezati tehnologiju i poslovne ciljeve u smislene i korisne projekte.
Projekte koji se ne bave punjenjem ormara u podatkovnim centrima, već ispunjavanjem poslovnih ciljeva korisnika tehnologije. Možda ćemo malo čekati na pravo otvaranje ove niše IT tržišta, ali ne bunimo se. Dok god plivamo na ovom tržištu kojeg zapravo i nema, rastemo u ovakvim uvjetima - siguran sam da smo dobrom putu.
