Od svog prvog poslovnog dana, negdje tamo (ne tako) davne '98, i ja i svi kolege koje susrećem u ovoj industriji trudimo se dokazati kako je IT prijeko potrebna poslovna disciplina.
Lamentiramo o vrijednosti, o pozitivnim primjerima kompanija koje su uistinu korištenjem IT-a ostvarile konkurentsku prednost na tržištu i čudimo se kako to mnogi ne vide. Čudimo se nad sudbinama nepravedno zapostavljenih šefova informatike u njihovim firmama, nedostatku investicija ili nerazumijevanju potrebe za investicijama u IT.
Svih tih godina, gledam i sudjelujem u različitim strukovnim organizacijama koje se najčešće svedu na interne rasprave o tome što bi i kako trebalo napraviti s IT-ijem u nekom drugom društvu, u nekoj drugoj sredini, u nekom sretnijem vremenu ili nekoj svjetlijoj budućnosti. Te strukovne udruge vrlo brzo poprime oblik rehabilitacijskih grupa samo-pomoći gdje se članovi međusobno jedan drugom jadaju i žale na nerazumijevanje okoline.
Uvjereni smo kako investicije u IT imaju zajamčeni povrat i kako će nam se dugoročno informatizacija poslovanja i državne uprave isplatiti. Međutim, zašto se uopće toliko trudimo dokazati vrijednost investicija u IT? Nisam siguran kako postoji neka druga industrija koja toliko snage ulaže samo u dokazivanje vlastite svrhe. Prirodno se upitati zbog čega je tomu tako? Gartner, IDC, Forrester research, Ovum i slične analitičarske kompanije su na ovom pitanju izgradili svoje poslovne modele. Jedina misija njihovog postojanja je da direktorima IT-a pomognu u preživljavanju, odnosno, dokazivanju kritične važnosti svoje uloge u vlastitim organizacijama.
Možda ipak povrat investicija nije zagarantiran kako bi mi iz ICT industrije to željeli prikazati. Već davne 1987 godine, Robert Solow je postao poznat po sljedećoj izjavi: „You can see the computer age everywhere but in the productivity statistics“. U prijevodu, vidimo doba kompjutera svuda osim u statistikama naše produktivnosti. Ne govorimo o lokalnom fenomenu (i drago mi je što odmičem ove kolumne od naše lokalne sumorne perspektive), već o globalnom izazovu industrije koja se muči dokazati svoju svrhu postojanja. Tema je stara ali nipošto prožvakana jer upravo s pojavom računarstva u oblaku, postaje ponovno aktualna. Nakon što je Nicholas Car izjavio kako „IT doesn't matter“, čitavo nam je desetljeće trebalo da počnemo svoditi očekivanja od informatike u realne okvire. Čime možemo definirati te realne okvire, pokušat ću objasniti u sljedećih nekoliko odlomaka:
Nije svaka cijena prihvatljiva. Čitava industrija je naviknuta, pogotovo u svijetu najvećih kompanija i velikih IT sustava (enteprise scale) tražiti isključivo skupa i visoko specijalizirana IT rješenja za svakodnevne, obične probleme. Tu nastaje prvi problem u kontekstu povrata investicija. Iako intuitivno očekujemo povrat, vrlo često, prilikom ulaska u projekt nismo u stanju izraziti očekivane koristi niti možemo reći točno iz kojih scenarija će se one materijalizirati. Još ako takvom nejasnom scenariju ostvarivanja poslovnih benefita suprotstavimo visoku cijenu investicije, na direktnom putu smo u crveno.
Nismo u stanju adekvatno upravljati željama korisnika. Ovo je činjenica za veliku većinu IT projekta - dio krivnje je na dobavljačima, a veliki dio u činjenici kako niti naručitelji nisu 100% sigurni u svoje zahtjeve. Samim time, nismo u mogućnosti niti adekvatno planirati projekte, upravljati rizicima i optimizirati resurse. To nas na posljetku dovodi do poražavajućih statistika o vrlo niskoj stopi uspješnih IT projekata. Vjerojatno nema niti jedne industrije takve veličine koja bi prihvatila stopu od 30% propalih projekta, stopa sasvim prihvatljiva u IT-u.
Direktori IT-a sami ne vjeruju u svoju ulogu stvaratelja nove vrijednosti. Vrlo često, od ljudi koji bi trebali s minimalnim ulaganjima ostvariti maksimalni povrat za svoju organizaciju ne dobivamo takav pristup. Na neki način, i oni jednostavno pridonose općem uvjerenju kako je IT zadani trošak i svoj budžet moraju potrošiti. Time dugoročno štete čitavoj industriji jer je vrlo lako pronaći dobavljače koji će im u tome pomoći. Puno hardvera, malo pameti i neka jednostavna aplikacija se uvijek može opravdati - na kraju, lako je potpisati primopredajni zapisnik i utvrditi da su kutije instalirane u podatkovnom centru.
Došlo je vrijeme da se stvari preokrenu, pa čak i današnja kriza pomaže IT industriji da otkrije svoju pravu vrijednost. Da isporučimo više vrijednosti za manje novaca. I dalje sam uvjeren kako u ovoj industriji leži ogroman potencijal ali nećemo ga biti u stanju ostvariti ako nastavimo promišljati o tehnologiji kako smo to činili do sada. Došlo je vrijeme za good enough pristup, za educirane korisnike, za iskrene dobavljače, za razumne krajnje korisnike tehnologije. Konzumeristički IT (Facebook, Google, cloud...) nam pokazuje što je moguće. Poslovni IT će se morati prilagoditi ili nestati u obliku kakvog poznajemo danas. Cloud donosi demokraciju u IT i oduzima poziciju internog IT-a kao prirodnog monopolista u njihovim organizacijama. Biti će još malo otpora od strane tradicionalnih IT struktura ali smjer razvoja je zadan, a mi svi zajedno možemo samo tražiti svoje mjesto pod novim oblacima.
