Prilično je zanimljiva priča oko Projekta objedinjavanja svjetlovodne infrastrutkure u trgovačkim društvima u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske". Dug naslov, za sada kratak dokument. Većina to smatra iznenađenjem iako su osnove za to postavljene prije nekoliko godina. Kapaciteta ima, to znamo, samo neznamo gdje i kako ga možemo povezati. Tim slijedom mogu samo reći: objedinjavanje je dobar put za početak rješenja broadband problema u Hrvatskoj. Mislite da povezujem kruške i jabuke?
Digitalna ujednačenost i pristup (čak i u smislu prava na pristup) nije svugdje jednaka. Pri tome ne mislim samo na poredbu Danske ili Švedske s Ganom ili Nigerijom. Sličan odnos danas možete postaviti i između Zagreba i bilo kojeg manjeg mjesta u Hrvatskoj, bilo kontinentalno ili na otocima. Zagreb je totalno krivi predložak za situaciju u Hrvatskoj - kao i bilo koji drugi veći grad u kojem komercijalni operateri imaju interesa uspostaviti svoje usluge. Nažalost, van njih je situacija prilično kaotična i vjerovali ili ne, jednostavno nema konkurencije. Na pojedinim lokacijama uopće nema niti mogućnosti bilo kakvog broadbanda i ljudi se snalaze na razne načine koristeći preskupu mobilnu tehnologiju. Primarno pitanje konsolidacije "državne" optike je ipak pokušaj ostvarenja mogućnosti prava na pristup za sve građane, uvođenje mogućnosti da se pojavi konkurencija i da imate pravo odabira. Gotovo da bih napisao internet je osnovno ljudsko pravo", ali to se već pojavilo u jednom drugom kontekstu koji srećom nije kontekst u kojem se nalazi naša zemlja.
Drugo pitanje kojeg treba razmotriti je vječno pitanje cijene i kvalitete. Bez obzira na ovo gore napisano (pravo, interes...) omjer cijene i kvalitete dostupnih usluga još uvijek nije na mjestu koje očekujemo radeći usporedbu s zapadnim (EU) zemljama, gdje bi mogli napraviti zaključak da je 30 MBps otprilike 30 EUR (dakle, 200+ kn) što je iznos za koji kod nas možete dobiti nekoliko puta manju brzinu. Jasno je da su neke brzine jednostavno nedostupne kod nas je - optike nema, ali to je problem neulaganja u infrastrukturu kojeg, ako to već operateri ne vide kao svoju korist, mora pokrenuti državna (regulator). Čak i Wikipedija to razumije: regulatorne aktivnosti se uvode kada tržište ne funkcionira. Kada postoji rizik od monopola, kada je potrebna akcija koja rezultira javnim društvenim dobrom, kada ... Dovoljno, zar ne?
I na kraju pitanje iskoristivosti. Dakle, da, Ministarstvo uprave je u pravu kad kaže da imamo redudantne , skupe, neiskorištene i tako dalje optičke veze u koje su državne tvrtke investirale svjesno ili nesvjesno, rješavajući svoje probleme ili jednostavno koristeći priliku koju imaju. Prema saznanjima, te veze su vrlo malo iskorištene, u nekim slučajevima tek nekoliko postotaka ukupnog kapaciteta. Što napraviti s ostatkom? Da pitate Amazon, rekli bi da višak slobodnog kapaciteta treba iznajmiti, i možda bi se iz toga mogao napraviti nekakav pametan posao. Možda bi se mogla napraviti danas najjača svjetska infrastrukturna cloud computing mreža, Amazon Web Services. Naravno da ovdje ne postavljam pitanja, nego dajem odgovore.
Da li ima pitanja koja treba dodatno razmotriti? Naravno. Hoće li se optika izuzeti iz vlasništva državnih organizacija? Što kad se organizacije privatiziraju (a hoće, pitanje je dana) hoćemo li opet imati DTK problem? Kako će se kreiranje takve organizacije odraziti na krajnjeg potrošača - građanina? I vjerojatno je više pitanja nego što bi to mogao ovdje napisati. Ali sve to nije zapreka da se krene u proces. I inače smo nako narod skloni kompliciranju i skrivanju u birokraciji, vrijeme je da naučimo osnove procesa upravljanja promjenama (change management) i prihvatimo da je u redu pogriješiti ako smo spremni naučiti nešto iz toga i brzo korigirati proces.
Kao građaninu gore navedena razmatranja čak bi mi trebala biti i nezanimljiva i možda pretrivijalna za uključenje razmišljanja. Jer, kao građanina mene zanima konačni "end-to-end" scenarij koja ta infrastruktura omogućuje. Zanima me konačno ostvarenje cijelog niza različitih ciljeva koji su se pojavljivali u raznim strategijama, preporukama, uredbama pa čak i zakonima zadnjih 30tak godina koliko razumijemo u širem kontekstu što omogućuje informatika. Potreba za servisima (dakle, servisima države okrenutim prema krajnjim korisnicima - građanima) danas više i nije pitanje nego nužnost. Raspravu o tome što i kako relativno smo odradili u zadnjih desetak godina, nažalost bez većeg pomaka. Dobrih praksi pristupa ima dovoljno oko nas - dok smo mi lamentirali o tome što bi se trebalo napraviti (i to ponavljali sličnim pristupom gotovo svake četiri godine), neke zemlje u bližem i daljem okruženju su riješile svoje osnovne probleme i otvorile servise (usluge) građanima puno učinkovitije nego mi. No što je, tu je.
Da ne budem samo dnevni kroničar, odlučio sam u svaki post staviti i nekakav prijedlog, koji možda može pojednostaviti ili predložiti nekakav napredak. Dakle, učite sve transparentnim. Objavite stanje detaljnije od infografike kako to koristi CARNET ili FINA. Ispišite kapacitete, mogućnosti, te priložite što se danas ne koristi a što se i koliko plaća. Objavite projekte koje ćete pokrenuti na toj infrastrukturi i kakav će to učinak imati. Priložite i za to odgovorne osobe. Učinite to ako treba i megatransparentno.
Zato, pitanje optike i mreže i nije pitanje optike i mreže, nego konačnih servisa koje želimo vidjeti u svom okruženju. Da, ja želim prijaviti porez putem interneta. Da, ja želim upisati svoje dijete u srednju školu koristeći zajednički sustav. Da, mi želimo imati uvid u stanje svojih predmeta na sudovima koji se nalaze u elektroničkom obliku. Da, ... Treba li nastaviti? Uloga države u ovom je vrlo bitna - nadam se da ne moramo naučiti na svojem primjeru da čisti tržišni pristup ponekad i ne funkcionira i da je država kao forma stvorena da bi građani mogli regulirati pitanja od općeg interesa. Barem su me tako učili u školi.
