Najbolje je da nastavim tamo gdje je posljednja kolumna završila. Dakle, BETON.... Zašto sve naše političke garniture u zadnjih 20 godina, čim se krene govoriti o investicijama, počnu zabadati lopate, postavljati prvu ciglu, lakiranim cipelama gaziti po nekom blatu gdje će u dalekoj budućnosti biti hotel, shopping centar ili u najboljem slučaju nova javna ustanova? Zašto je građevina jedini oblik investicija koji prepoznaju pozicija, opozicija, mediji, narod, pa čak i ti famozni strani investitori?
Idemo po redu promisliti o navedenim grupama koje pridonose ovakvoj klimi. S obzirom kako nismo konkurentni niti u jednom području ekonomskog djelovanja, osim u onom za kojeg nismo sami zaslužni (turizam), posve je logično da nas strani investitori vide kao jednu veliku parcelu za gradnju hotela, golf igrališta, resorta ili čega god se dosjete da bi bilo zgodno posaditi na jadranskoj obali.
Naravno da je u tom slučaju građevina prva investicija koja dolazi na red. Naravno da je megalomanski pristup u ovom slučaju podržan sa svih strana - što veći hotel, to više soba, više betona, više zidara, više sobarica, više konobara, veća parcela uz more, a na kraju i više gostiju pa onda još malo više eura.
Međutim, višak eura će otići stranim vlasnicima kad završi sezona, kad zidari završe gradnju, opet će biti nezaposleni (osim ako se prekvalificiraju u konobare i sobarice), naši konobari i sobarice će raditi za minimalac, a vrlo će teško pokrenuti lokalnu ekonomiju viškom svojih sredstava jer jednostavno od njihove plaće neće ostati ništa nakon što plate režije i hranu.
Iz socijalne perspektive, sve ovo možda ima i smisla. Ako ovoj populaciji ne damo priliku da se zaposli na građevini, u hotelu, na zalijevanju golf greenova ili naplaćivanju parkinga za turiste - svejedno ih imamo na proračunu. Teško je povjerovati kako će sami stvoriti svoje prilike u poduzetništvu ili pronaći neki drugi posao. Uloga države je da upravo njima pomogne u pronalaženju posla jer su de facto inferiorna društvena skupina.
Problem građevine je cikličnost industrije pa velika građevinska operativa može dugoročno preživjeti samo na izvozu. Za izvoz smo nekonkurentni. Problem turizma, koji se primarno danas bazira na stranim investicijama, je niska dodatna vrijednost tih usluga. U turizmu je naša radna snaga samo jedan od resursa koje strani investitori stavljaju u svoj excel prilikom izrade cost benefit analize. Zemlja, more, voda, struja, autoput, radnici.
Sve je to otprilike u istoj kategoriji - resursi za iskorištavanje. Dakle, stranim investitorima ne trebamo mi - trebaju im naši resursi. Strani investitori nisu humanitarci koji će nam otplaćivati javni dug, već poduzetnici koji vide priliku za iskorištavanje naših resursa. To rade na jednakom modelu kako su to već radili Nizozemci u Južnoj Africi, Francuzi u Angoli, Englezi u Indiji, samo zapakirano u malo civiliziraniji oblik iskorištavanja resursa.
Svaki razgovor o antipoduzetničkoj klimi uglavnom završava na primjerima poput - koliko traje izdavanje dozvola, koliko papira treba prikupiti za lokacijsku, građevinsku, uporabnu i ostale dozvole...Zašto IKEA čeka 3 godine da krene gradnja, a zaposlit će 200 ljudi u svom shopping centru. Pri tome će uništiti domaću drvnu industriju, ali dobro, to je manje bitno.
Nisam protiv stranih investicija, nisam protiv betona, nisam protiv IKEA-e ali mi se diže kosa na glavi kad vidim i čujem kako je to jedino što ponavljamo kao papagaji. Jedan inženjer s prosječnom inženjerskom plaćom će si priuštiti konobara, frizerku, automehaničara, električara, i mnoge druge uslužne djelatnosti. Sobarica će sama stavit viklere, zidar će sam mijenjati akumulator na svom automobilu. Ne zato što to vole, već zato jer nemaju izbora, odnosno viška sredstava kojima bi pokrenuli lokalnu ekonomiju. Dodana vrijednost nekog radnog mjesta možda se najbolje može definirati upravo na ovaj način - koliko je dodatnih zaposlenja omogućilo to radno mjesto? Možemo mi govoriti o vrhunskom turizmu koji će ostvarivati ekstra profite ali nažalost radi se ekstra profitu za strane vlasnike koji odlazi iz Hrvatske.
Dvije mantre koje nikako ne posustaju - građevina i turizam su sasvim u redu, sve dok nisu jedino što čujemo iz državnog vrha. Ako su ljudi ono čime se uistinu želimo razlikovati, onda moramo smanjiti cijenu rada, pogotovo za odabrane strateške industrije. Naravno kako ću reći ICT jer sam dolazim iz tog sektora. Međutim, svi oblici dugoročno održivog poslovanja, uz veliki udio domaćih intelektualnih usluga, zaslužuju malo više pažnje kada se govori o investicijama.
Investicije mogu biti različite i ne moraju se nužno amortizirati na 20 godina. Investicije u edukaciju, u oslobađanje od prekomjernih poreza za pametne industrije, u razvoj i istraživanje, u poticanje domaćih poduzetnika na nove poslovne poduhvate, u optimizaciju poslovnih procesa u javnoj upravi, u efikasnije zdravstvo... Mogao bih dugo nabrajati ali ostavljam samo jednu misao za kraj - koja bi nam investicija donijela veći povrat - konsolidacija IT sustava u državnoj upravi ili autocesta Vrgorac-Dubrovnik?
