Rekli su da zadnji koji bude odlazio u Njemačku ili Irsku ugasi svjetlo. Rekli su da nema nade za Hrvatsku i da se ništa ne može promijeniti, resistance is futile... I onda je fakat nastalo veliko sranje kad je još došla ta korona... I onda se skupila totalno opaljena ekipa koja je napravila suludi desant i pokazala da je participacija građana i poduzetnika u oblikovanju javnih politika u Hrvatskoj još uvijek moguća. Nakon dva tjedna borbe i rada doslovno 24 sata dnevno, borbe u kojoj nas je podržalo 100.000 malih poduzetnika, obrtnika i zaposlenika, nakon velike podrške medija i strukovnih udruga, većina mjera koje smo zahtijevali je prihvaćena. Osnovali smo Udrugu GLAS PODUZETNIKA i borba za bolju Hrvatsku ide dalje.
Osim onoga što se vidi u medijima, postoji naravno i puno stvari koje se ne vide, koje su u nekoj organizacijskoj i logističkoj pozadini. Ono što se najmanje vidi su stvari koje su zakopane negdje duboko u našim glavama, a dvije stvari koje mi se motaju po glavi zadnjih nekoliko dana su zanimljive.
Prvo pitanje na koje nemam odgovor je zašto ova država i ovo društvo nisu bili u stanju napraviti ovako nešto bez epidemije korona virusa? S jedne strane, zašto Vlada nije ranije i samoinicijativno pokrenula opsežne reforme koje bi smanjile glomazni i tromi javni aparat, digitalizirale javnu upravu i rasteretile gospodarstvo od visokih poreza, doprinosa i suludih parafiskalnih nameta? S druge strane, zašto se mali i srednji poduzetnici nisu ranije, u neko mirno i relativno prosperitetno doba, organizirali kroz neku postojeću ili novu organizaciju i zahtijevali da se ove reforme naprave? Mislim da je odgovor na ovo da nam jednostavno nije bilo dovoljno loše da se nešto radikalno promijeni, bio nam je potreban okidač. Ne možemo reći da je krivnja na jednoj strani, na politici, ustašama i partizanima. Svatko od nas je kriv jer je sjedio i gledao kako sve ide ukrivo i nije ništa poduzimao. Sada je kotač promjena pokrenut i više ga ništa ne može zaustaviti, car je gol. Vrijeme okoštalih sindikata, uhljeba po raznim agencijama, rodijaka i kumovima po općinama je gotovo, dolazi novo vrijeme, zahvaljujući prokletom korona virusu. Svako zlo za neko dobro, mogli bismo reći...
Druga stvar koja mi se mota po glavi je solidarnost. U ovakvim situacijama se pokazuje kakva je tko osoba. Jedan moj dragi prijatelj je baš prije početka krize prodao svoj udjel u firmi i spremao se na novi poslovni pothvat, koji je zbog krize odgođen. Umjesto da trola po fejsu, prijavio se u civilnu zaštitu. Druga moja draga prijateljica organizira volontere koji dostavljaju namirnice i hranu našim starijim sugrađanima, treća je pokrenula virtualnu tržnicu na fejsu. Nama se u Glas Poduzetnika se svaki dan javljaju ljudi i firme koje niti ne poznajemo i koji se stavljaju na raspolaganje sa svojim znanjima i resursima, koji su sada slobodni i koje mogu iskoristiti za neko opće dobro. Naravno, ima i onih koji se ponašaju upravo suprotno, koji nisu prstom maknuli za bilo čiju dobrobit osim vlastite, a oni su obično i najglasniji.
Vrijeme je sudac koji je strog ali pravedan. U ovakvoj krizi na površinu izlazi ono najbolje i ono najgore u ljudima. U krizi se karte miješaju, a poslije krize se ponovo dijele. Nekako imam dobar osjećaj da će jednog dana kada ovaj rat se završi dobri momci i djevojke konačno doći na štih.
