Trbuhom za krugom pa u pečalbu, nije preko oceana, ali je ipak nekoliko stotina kilometara od Lijepe naše. Ne idu više samo građevinci, idu sad i informatičari, na modernu bauštelu jer eto samo Njemačka potražuje nekoliko desetaka tisuća informatičara, ne sutra, nego baš sada na otvorenim natječajima. I krenut će mnogi, ne baš s tipkovnicom, ali s prijenosnikom ispod ruke, neće kupiti kartu za brod kao nekad za obećanu zemlju Ameriku, već jeftinu aviokartu preko nekog niskobudžetnog prijevoznika.
Znam da će biti onih koji će napasti ovakav stav, ovakav pogled na stvari, ali situacija je jednostavno takva, vrlo jednostavna, traži se bolje mjesto, negdje gdje će vas više cijeniti i naravno za to adekvatno platiti. Ne kažem da u Hrvatskoj nema mogućnosti, ali one su tako sužene jer evo vam jednog jednostavnog primjera.
Sve za ništa i ništa za sve
Neki dan razgovaram sa svojim prijateljem koji se već godinama bavi razvojem web orijentiranih rješenja, mnogo iskustva, trke u nogama, Save ispod savskog mosta, bura i juga na Jadranu, kako god želite ovjekovječiti njegov dugogodišnji rad.
Onako sa sjetom, ali s neskrivenim gađenjem kaže kako neki dan dobiva upit za izradu prilično složenog web rješenja, zapravo prave web stranice jednog klijenta s kojim je radio prije nekoliko godina i koji je tada za jedno drugo softversko rješenje kazao kako je jako zadovoljan, dobro je to i platio.
Još uvijek ga koristi, kaže on, ne samo jer je dobro već i zato što nije ulagao previše nakon toga. E pa sad je odlučio nešto uložiti u novu prezentaciju na webu, novi dizajn, novi izgled i nove funkcionalnosti.
Uz kavu se razveže priča o projektu, nije ništa ekstra komplicirano, nikakva svemirska tehnologija, ali ipak dosta posla, truda i uloženih radnih sati. Ispiše on tako jednu, kako sam kaže fer ponudu, kad ju je opisao i jest fer i nije preskupa, nekoliko desetaka tisuća kuna.
I tada mi onako pomalo žestoko kaže i lupi šakom po stolu, uleti mi neki klinac s ponudom za 2500 kuna, običan statičan web, ništa posebno. I dobije posao, kaže nije mi krivo da netko drugi dobije posao, ali neće se odraditi ono što se traži, bit će njegov kupac nezadovoljan.
Prođe nekoliko mjeseci i on se ponovno nađe s ovim svojim potencijalnim starim-novim kupcem i ovaj kuka kako web još nije gotov, kako nije dobio što je želio. Kaže mi on, moli ga za pomoć, a ovaj mu namjerno kaže, nema problema napravit će ti to moja firma ali cijena u odnosu na onu prethodnu koju sam ti dao jest dvostruka.
Ovaj poludi i kaže ne može, a ovaj će njemu e pa sad dodaj još 10 posto gore i svaku put tako ako budeš tako reagirao. Jer uzdao si se u nekoga tko ti je sve što i ja nudio za gotovo 15 puta manje novaca, samo 2500 kuna i dobio si što si htio. I na kraju ovaj pristane i dade mu posao i dobije ono što je tražio za mjesec dana, kako su i dogovorili!
Ulažite u stvari ne u ljude?!
Možda će se ova priča nekome činiti blesava, konkurencija je zdrava, ali ona mora biti na pravim osnovama, uz plaćanje svih obveza prema svima pa i prema državi. Problem je u tome da je to jedan od razloga zbog čega će bauštela informatička postati svakodnevica. Svi bi nešto za ništa, a rad košta, ponajviše vrijeme jer to je jedini resurs kojeg se ne može vratiti, kojeg ne možete kupiti.
Vratimo se mi ipak na moderne bauštelce, nije samo Njemačka obećana zemlja, ima njih u EU sve više i više, traži se obrazovana radna snaga, a takve imamo. Cijena rada nam je ogromna, poticaja vrlo malo. I dok neki u ovoj državi mogu ostati dužni milijune za doprinose, dok država uvodi OIB-e i štošta drugo i ništa se ne događa, drugima se i za par stotina kuna, nekima i samo kunu ili dvije blokira račun. Kako bi neki rekli „drugačiji su aršini za jedne, drugačiji za druge“.
Evo vam još jedne priče o poticajima. Ukoliko želite poticaje, ako ne želite ulagati stvari već u ljude, nažalost taj kalkulator će vam reći da vam baš fali ulaganje u stvari, poslovne prostore. Kao da posao čine prostori, a ne ljudi. Moj prijatelj informatičar sa sredine priče ogorčen, ljutit na državu, pa što će mi poslovni prostor ako ne mogu zaposliti ljude i platiti ih pošteno.
E zato će neki njegovi potencijalni zaposlenici u informatičku pečalbu, pa i moji će jer i ja tražim nove ljude za nove projekte, ali ne želim da rade za ništa, želim im dati pristojnu plaći i očekujem da država uskoči i potakne početak kao i svugdje drugdje, ali država očekuje da kupujem stvari, poslovni prostor!
I još malo kako razmišljamo o poslu, bio sam pred nekoliko dana u Turskoj, državi koja je prilično siromašnija čim se maknete iz Istanbula, Ankare, Izmira ili Antalije, ali oni tamo troše 22,5 milijarde na ICT. Ulažu mnogo, traže mnogo, i što je još važnije plaćaju.
Mogao bih ovako nastaviti pisati satima, ali neću jer vrijeme je novac, a moj poslodavac kad me pogleda u ogledalu kaže „imaš još tekstova za napisati, radi“.
