NOVA ANALIZA

Hrvatski AI paradoks - zaposlenici masovno prihvatili alate, tvrtke i dalje bez strategije i edukacije

Dok 61 posto građana već koristi generativnu umjetnu inteligenciju, tek 13 posto hrvatskih organizacija ima formaliziranu strategiju njezine primjene, pokazuje najnoviji Valicon Report.

Hrvatski AI paradoks - zaposlenici masovno prihvatili alate, tvrtke i dalje bez strategije i edukacije

Generativna umjetna inteligencija u Hrvatskoj više nije eksperimentalna tehnologija rezervirana za entuzijaste i IT sektor. Prema novom nacionalnom istraživanju, njezina je upotreba među građanima već postala uobičajena praksa. Međutim, iza te prividne zrelosti krije se ozbiljan raskorak između individualne upotrebe i organizacijske spremnosti, koji bi u sljedećim godinama mogao postati ključni razvojni problem.

Novo nacionalno istraživanje „Generative AI in Croatia 2025 – From Mass Adoption to Missing Capability“, koje su proveli istraživačka kuća Valicon i konzultantska tvrtka FutureHR, otkriva zabrinjavajući raskorak jer dok građani i zaposlenici masovno usvajaju AI alate, organizacijski sustavi i strategije ozbiljno kaskaju.

„Hrvatska je preskočila fazu upoznavanja s umjetnom inteligencijom, ali još nije ušla u fazu organizirane primjene. Ljudi koriste AI – organizacije još ne znaju što bi s tim“, ističe Aco Momčilović, suosnivač FutureHR-a.

Aco Momčilović, suosnivač FutureHR-a                                                    Dražen Tomić / Tomich Productions

Podaci iz istraživanja „Generative AI in Croatia 2025 – From Mass Adoption to Missing Capability“, koje su proveli Valicon i FutureHR, pokazuju da više od polovice odraslih građana u Hrvatskoj već koristi generativne AI alate poput ChatGPT-a, pri čemu se znatan dio korisnika na njih oslanja svakodnevno ili barem jednom tjedno. Takva dinamika jasno upućuje na to da umjetna inteligencija više nije prolazni trend, već trajna promjena u načinu rada, učenja i donošenja odluka.

No dok se građani i zaposlenici brzo prilagođavaju novim alatima, organizacije u velikoj mjeri zaostaju. Istraživanje pokazuje da tek mali dio hrvatskih organizacija ima jasno definiranu strategiju primjene umjetne inteligencije, dok se ulaganja u sustavnu edukaciju zaposlenika još uvijek svode na iznimke. Rezultat je situacija u kojoj se AI koristi stihijski, bez jasnih pravila, bez vidljivosti i bez dugoročnog cilja.

Posebno zabrinjava podatak da velik dio zaposlenika uopće ne zna koristi li se umjetna inteligencija u njihovim odjelima niti postoji li ikakav organizacijski okvir za njezinu primjenu. To upućuje na tzv. „nevidljivu“ ili bottom-up upotrebu, u kojoj pojedinci samostalno eksperimentiraju s AI alatima, često bez podrške menadžmenta, sigurnosnih smjernica ili jasne odgovornosti. Takav pristup kratkoročno može donijeti produktivnost, ali dugoročno povećava operativne, sigurnosne i reputacijske rizike.

Autori istraživanja naglašavaju da ključni problem nije tehnologija, nego razina organizacijske zrelosti. Umjetna inteligencija se uvodi tiho i fragmentirano, bez jasne integracije u poslovne procese, što rezultira propuštenim prilikama i neiskorištenim potencijalom. Bez znanja i kompetencija, AI ostaje individualni alat, a ne strateška sposobnost organizacije.

Edukacija se pritom pokazuje kao najslabija karika sustava. Iako dio organizacija deklarativno iskazuje podršku primjeni umjetne inteligencije, tek manji broj ulaže u konkretne programe osposobljavanja zaposlenika. Bez toga, svaka strategija ostaje mrtvo slovo na papiru, a stvarna dodana vrijednost izostaje.

Zanimljivo je i kako korisnici percipiraju umjetnu inteligenciju. Istraživanje pokazuje da je većina ne doživljava kao prijetnju radnim mjestima, već kao alat za uštedu vremena, lakše generiranje ideja i kvalitetnije razmišljanje. Istodobno, prisutan je oprez vezan uz točnost odgovora, sigurnost podataka i zaštitu privatnosti, što ukazuje na racionalan, a ne iracionalan strah od tehnologije.

Zaključak istraživanja jasan je i to da se Hrvatska nalazi u fazi intenzivnog eksperimentiranja s umjetnom inteligencijom, ali još nije zakoračila u fazu njezine sustavne i institucionalne primjene. U takvom okruženju prednost će imati organizacije koje prve razviju AI kompetencije, dok će se tržište rada mijenjati prije svega kroz vještine, a ne kroz masovna smanjenja broja zaposlenih.

Za javne politike to znači da fokus ne bi trebao biti isključivo na regulaciji, već na jačanju AI pismenosti, organizacijske spremnosti i razumijevanja stvarnih poslovnih učinaka umjetne inteligencije. Ključno pitanje više nije hoće li se AI koristiti, nego hoće li se koristiti promišljeno, sigurno i strateški.

Cijelo istraživanje pronađite ovdje