U razmaku od samo nekoliko dana dvojica najutjecajnijih ljudi u industriji umjetne inteligencije poslali su gotovo identičnu poruku: bijeli ovratnici ulaze u razdoblje ubrzane i bolne transformacije, a današnja „centaur faza“ suradnje ljudi i AI‑ja mogla bi potrajati iznenađujuće kratko. Dario Amodei, suosnivač i izvršni direktor Anthropica, i Mustafa Suleyman, čelni čovjek Microsoftova AI odjela, ne govore više o dalekoj budućnosti, nego o horizontu od jedne do pet godina.
Amodei već dulje vrijeme spada među najglasnije glasove koji upozoravaju da generativni modeli neće samo „augmentirati“ radnike, nego i izravno zamijeniti ogroman dio poslova na ulaznoj razini. U intervjuu za Axios procijenio je da bi AI mogao eliminirati do 50 posto svih početničkih bijelih ovratničkih pozicija u SAD‑u u razdoblju od jedne do pet godina, pri čemu bi nezaposlenost mogla skočiti na 10 do 20 posto. Posebno ranjivima smatra sektore poput financija, prava, konzultinga i tehnologije, gdje veliki jezični modeli već danas obavljaju rutinske zadatke pisanja, provjere i analize bolje i brže od juniora.
Suleyman u svojim procjenama ide još dalje u kratkoročnom horizontu. U razgovoru za Financial Times, koji prenose brojni mediji, poručio je da očekuje kako će „većina, ako ne i svi“ profesionalni zadaci koje obavljaju bijeli ovratnici – od odvjetnika i računovođa do projektnih menadžera i marketinških stručnjaka – biti u potpunosti automatizirani u roku od 12 do 18 mjeseci. Njegova je teza da AI u tom razdoblju doseže „ljudsku razinu performansi“ na većini kognitivnih poslova koji se obavljaju za računalom, a da će sljedeći korak biti uspon agentnih sustava koji autonomno orkestriraju čitave radne tokove.
Središnji koncept oko kojeg Amodei gradi svoju argumentaciju je „centaur faza“ – razdoblje u kojem najbolji rezultat ne postiže čovjek ili stroj samostalno, nego njihova kombinacija. Analogiju crpi iz povijesti šaha: nakon što je IBM‑ov Deep Blue 1997. pobijedio Garija Kasparova, uslijedilo je razdoblje od 15 do 20 godina u kojem su tzv. „centaur“ timovi – čovjek plus računalni program – bili jači od bilo kojeg čovjeka ili računala zasebno. Dodatna ljudska intuicija i strateški uvid bili su ključni za prevagu nad tadašnjim engineima, no kako su programi postajali precizniji i dublji, potreba za ljudskom korekcijom postupno je nestajala. Danas najjači šahovski motori samostalno nadigravaju i svjetske prvake i „centaur“ konfiguracije, čime je simbolički završila era u kojoj je čovjek bio nužan dio pobjedničke formule.
Amodei tvrdi da u softverskom inženjerstvu upravo živimo takvu „centaur fazu“, u kojoj kombinacija developera i naprednih koderskih asistenata daje uvjerljivo najbolje rezultate. Alati poput GitHub Copilota, Claudea, ChatGPT‑a i sličnih već generiraju veliki dio koda, dok se inženjeri sve više sele u ulogu arhitekata, recenzenata i integratora. Paradoksalno, u ovoj fazi potražnja za developerima može čak rasti, jer brži razvoj otvara prostor za više projekata. No Amodei upozorava da je riječ o prolaznom razdoblju koje bi moglo trajati „niskoznamenkasti“ broj godina, nakon čega će strojevi biti u stanju samostalno isporučivati rješenja uz minimalni ljudski nadzor.
Upravo je brzina promjene ono što razlikuje ovu tehnološku revoluciju od prethodnih. Amodei podsjeća da su prelazi s poljoprivrede na industriju, a potom na ekonomiju znanja, trajali desetljećima ili čak stoljećima, što je društvu ostavljalo vrijeme za prilagodbu kroz obrazovanje, migracije i nove industrije. AI, kako tvrdi, sabija sličan razmjer promjene u razdoblje kraće od jedne generacije – u potencijalno svega nekoliko godina. Zato govori da će „normalni adaptivni mehanizmi“ društva – od tržišta rada i obrazovnih sustava do socijalnih politika – biti preopterećeni, jer se promjene događaju paralelno u više sektora.
Suleyman na to nadograđuje viziju „profesionalnog AGI‑ja“ i „AI samodostatnosti“, u kojoj veliki igrači poput Microsofta grade vlastite vertikalno integrirane modele, agentne platforme i infrastrukturu. Takvi sustavi ne bi samo odgovarali na upite, nego bi pokretali i nadzirali procese – od izrade pravnih analiza, preko financijskog planiranja do kompleksnih projekata u korporacijama. U tom scenariju mnoge današnje uloge bijelih ovratnika svode se na nadzor, definiranje ciljeva i upravljanje iznimkama, dok se operativni dio rada seli na AI agente.
Važno je da dio industrije ovu priču ipak vidi drugačije. Direktori tvrtki poput GitHuba i Atlassiana već su isticali da AI dramatično podiže produktivnost softverskih inženjera, ali da istodobno stvara prostor za još više razvoja i novih proizvoda, pa očekuju i rast ukupnog broja developera. U toj interpretaciji AI ne ukida radna mjesta nego ih transformira, slično kao što su računala zamijenila tipkačice, ali otvorila cijele nove sektore digitalnog gospodarstva.
No činjenica da Amodei i Suleyman – ljudi koji vode razvoj nekih od najnaprednijih modela – toliko agresivno upozoravaju na skoru automatizaciju bijelih ovratnika, teško se može ignorirati. Njihove poruke potiču raspravu o tome kako što brže prilagoditi obrazovne programe, politike zapošljavanja i socijalne sigurnosne mreže, ali i kako potaknuti tvrtke da AI koriste za stvaranje novih vrijednosti, a ne samo za rezanje troškova rada.
Za radnike na početku karijere poruka je jasna: nasloniti se na AI kao na alat više nije opcija, nego minimum opstanka u novom ciklusu tržišta rada. Tko će u toj utrci postati „centaur“, a tko će vrlo brzo otkriti da je stroj sposoban i bez njega, postaje ključno pitanje idućih nekoliko godina.
