Unutar telekom industrije razvila se rasprava o tome opterećuje li rastući promet potaknut umjetnom inteligencijom mobilne i fiksne mreže do mjere koja opravdava zabrinutost operatora. Dio struke iznosi suprotan stav, tvrdeći da mreže raspolažu znatnim viškom kapaciteta te da pritužbe na promet umjetne inteligencije nisu utemeljene na stvarnom stanju infrastrukture. Takvo stajalište izaziva polemiku jer dovodi u pitanje argumente kojima operatori opravdavaju potrebu za novim ulaganjima i regulatornim ustupcima.
Argument o višku kapaciteta polazi od činjenice da su operatori tijekom prethodnih ciklusa, posebno pri uvođenju pete generacije, izgradili infrastrukturu čiji kapacitet nadmašuje trenutačnu potražnju. Iz te perspektive, dodatni promet koji donose primjene umjetne inteligencije ne predstavlja prijetnju, nego priliku da se postojeći kapaciteti bolje iskoriste. Mreže koje su građene s rezervom mogu apsorbirati rast prometa bez nužnih novih velikih ulaganja, barem u kratkom i srednjem roku.
Suprotno stajalište, koje zastupaju pojedini operatori, naglašava da rast prometa nije ravnomjeran te da pojedini segmenti mreže ipak dolaze do granica kapaciteta. Generativni alati, obrada na rubu mreže i nove primjene mijenjaju obrasce prometa, što na pojedinim mjestima može stvoriti uska grla čak i kada ukupni kapacitet nije iscrpljen. Rasprava se time svodi na pitanje je li problem u ukupnom kapacitetu ili u njegovoj raspodjeli i lokalnim ograničenjima.
Pozadina polemike je i poslovne naravi. Operatori koji ističu opterećenje mreža prometom umjetne inteligencije često to čine u kontekstu zahtjeva da tvrtke koje generiraju velik promet sudjeluju u financiranju infrastrukture. Argument o višku kapaciteta podriva takve zahtjeve, jer sugerira da postojeća infrastruktura može podnijeti rast bez dodatnog tereta. Rasprava tako nadilazi tehničko pitanje i ulazi u područje regulacije i raspodjele troškova između operatora i pružatelja sadržaja i usluga.
Za europsko tržište, gdje je pitanje doprinosa velikih tehnoloških tvrtki financiranju mreža već dugo predmet rasprave, ovaj argument ima posebnu težinu. Ako mreže doista raspolažu viškom kapaciteta, slabi opravdanje za prebacivanje dijela troškova na pružatelje sadržaja. Operatori, s druge strane, upozoravaju da održavanje i nadogradnja mreža iziskuju trajna ulaganja koja netko mora financirati, neovisno o trenutačnoj iskorištenosti kapaciteta.
Hrvatsko i regionalno tržište prati ovu raspravu jer o njezinu ishodu ovise i regulatorne odluke na europskoj razini. Za manje operatore pitanje raspodjele troškova infrastrukture posebno je osjetljivo, budući da nemaju pregovaračku snagu velikih igrača. Ujedno, argument o višku kapaciteta podsjeća da je dio infrastrukture izgrađene u prethodnim ciklusima ostao nedovoljno iskorišten, što otvara pitanje racionalnosti budućih ulaganja.
Dodatnu dimenziju rasprave čini i pitanje energetske učinkovitosti mreža. Promet potaknut umjetnom inteligencijom ne opterećuje samo kapacitet, nego i potrošnju energije, što za operatore znači rastuće troškove neovisno o tome je li kapacitet iscrpljen. U tom svjetlu, argument o višku kapaciteta ne rješava sva pitanja, jer čak i nedovoljno iskorištena mreža troši resurse za održavanje i napajanje, što ulazi u kalkulaciju isplativosti svake nadogradnje.
Rasprava ostaje otvorena, a stavovi unutar industrije podijeljeni, što odražava složenost odnosa između tehnologije, ekonomike i regulacije. Stvarno stanje vjerojatno se nalazi između dvaju krajnjih stajališta: mreže u cjelini raspolažu rezervama, ali pojedini segmenti i lokacije ipak dolaze do granica. Za sve sudionike pouka je da pitanje kapaciteta nije jednoznačno te da ga treba promatrati diferencirano, uvažavajući razlike među dijelovima mreže i obrascima prometa.
