Kako znati da potiho dobivate otkaz?

Termin "tihog davanja otkaza" ili "quiet quitting" posljednjih je mjeseci u centru pažnje jer mu se okreće podosta pripadnika generacije Z, nezadovoljnih tretmanom na poslu, gdje pak i poslodavci sve češće posežu za "tihim dijeljenjem otkaza" ili "quiet firing".

Dakle, kad zaposlenik "tiho daje otkaz" možemo znati da je nezadovoljan kompanijom te smatra da ona ne brine o zaposlenicima i tretira ih kao potrošnu robu. I na taj se način trudi dobiti otkaz te sve što ide uz njega, kao otpremnina, preporuka... Zato je bitno ispunjavati zadatke i raditi, samo ne iznad neke donje granice. U najgorem slučaju, ako već ne dođe do otkaza, ne dolazi ni do zamora.

To i jest poanta, davati isključivo potreban minimum da bi se posao obavio, bez truda ili motivacije, uz jasnu svijest da ništa ne može promijeniti "status quo". Ukratko, zaposlenik vjeruje da ga se zakida, da ne može napredovati, da ne može dobiti povišicu, da je isključen i da nema budućnost u kompaniji. Često je to istina, ali ne jer netko zaboravlja na zaposlenika nego mu to namjerno radi.

I tu dolazimo do "tihog dijeljenja otkaza". Uistinu, poslodavci čine sve za što ih optužuju zaposlenici koji su se odlučili na "tiho davanje otkaza", ali u tome i jest "kvaka". U ovom slučaju oni žele da zaposlenici sami daju otkaz, zato im onemogućavaju napredak, zakidaju ih i drže na marginama. Lako se prepozna takva situacija jer doslovno svaka, pa i najmanja, mogućnost za napredak ili pokazivanje mogućnosti i vještina, zaposleniku se zakida. Kolegama oko njih ne.

S obzirom da su poslodavci i organizacije u poziciji moći te su u oba ova slučaja glavni i odgovorni za ponašanje i rezultate zaposlenih, nije krivo što se "tiho dobivanje otkaza" okarakteriziralo kao kukavičluk. No, iznimno je štetno što čak 80 posto američkih zaposlenika tvrdi da je svjedočilo takvom postupku.

U tome i leži odgovor zašto je gotovo 50 posto zaposlenih pripadnika generacije Z u procesu "tihog davanja otkaza"...