IBM je u najnovijem upozorenju investitorima priznao da nije dovoljno brzo uhvatio promjenu u načinu na koji velike kompanije troše tehnološke budžete. Kupci su u završnici tromjesečja dio planiranih ulaganja preusmjerili prema serverima, pohrani, memoriji i mrežnoj opremi, nastojeći na vrijeme osigurati komponente za AI infrastrukturu. Zbog toga se dio velikih softverskih ugovora nije zatvorio u očekivanom roku, a kompanija sada očekuje slabije prihode i dobit od tržišnih procjena.
Najvažniji element ove vijesti nije samo pad očekivanja jedne velike tehnološke kompanije. Riječ je o rijetko jasnom signalu da AI investicijski ciklus ne širi automatski potrošnju po cijelom ICT tržištu, nego počinje istiskivati dio softverskih budžeta. Kada kompanije moraju birati između licence za aplikaciju i fizičkog pristupa ograničenoj računalnoj infrastrukturi, prioritet često dobivaju čipovi, memorija, napajanje i kapaciteti u podatkovnim centrima.
Pritisak se posebno vidi u mainframe poslovanju, gdje se veliki kupci tradicionalno oslanjaju na dugoročne nadogradnje i složene softverske ugovore. Ako se takve odluke odgađaju, to znači da financijski direktori i tehnološki direktori AI više ne tretiraju kao dodatni eksperimentalni trošak, nego kao stavku koja mijenja redoslijed ulaganja. Softver ostaje važan, ali u novom ciklusu mora dokazati da izravno pomaže u sigurnosti, automatizaciji, smanjenju troškova ili korištenju AI sustava u produkciji.
Taj pomak dolazi u trenutku kada se softverska industrija ionako suočava s pritiskom generativne umjetne inteligencije. AI alati za pisanje koda, automatizaciju korisničke podrške, analizu dokumenata i upravljanje podacima otvaraju pitanje koliko će postojeći SaaS modeli moći zadržati cijene ako kupci počnu očekivati više funkcionalnosti za isti ili manji iznos. Dobavljači koji AI dodaju samo kao skuplji dodatak riskiraju otpor korisnika, dok oni koji ga pretvore u mjerljivu produktivnost imaju bolju poziciju.
Istodobno raste važnost kibernetičke sigurnosti. Napredniji modeli mogu brže otkrivati ranjivosti, ali ista sposobnost povećava pritisak na tvrtke da više ulažu u obranu, provjere koda, enkripciju i upravljanje identitetima. To objašnjava zašto se dio budžeta ne seli samo u hardver, nego i u sigurnosne platforme koje štite novu AI infrastrukturu. Softver koji se nalazi bliže sigurnosti, automatizaciji operacija i hibridnom cloudu mogao bi se lakše obraniti od rezanja.
Za europske i regionalne korisnike poruka je vrlo praktična. Proračuni za 2026. i 2027. više se neće moći slagati kao odvojeni stupci za cloud, aplikacije, sigurnost i infrastrukturu. AI projekti povezuju sve te stavke u jednu investicijsku odluku. Ako rast cijena memorije i servera potraje, poduzeća će morati preciznije dokazivati povrat svake softverske licence, a dobavljači će morati pokazati kako se njihovi alati uklapaju u stvarne AI radne procese, a ne samo u prezentacije o digitalnoj transformaciji.
U idućim kvartalima najvažnije će biti razlikovati odgođene ugovore od trajnog smanjenja potražnje. Ako kupci samo pomiču potpisivanje dok ne osiguraju infrastrukturu, softver može nadoknaditi dio prihoda. Ako se budžeti trajno preslože prema hardveru i sigurnosti, dobavljači će morati mijenjati komercijalne modele.
Za CIO-eve i financijske direktore to mijenja način na koji se mjere prioriteti. Dosadašnji model u kojem se softverski ugovor obnavljao gotovo automatski sve se češće sudara s pitanjem koliko konkretno doprinosi automatizaciji, sigurnosti ili prihodima. U takvom okruženju bolje prolaze platforme koje se mogu povezati s podacima, identitetima, razvojnim alatima i postojećim poslovnim sustavima, dok se izolirane aplikacije teže brane od rezanja. Iza jedne slabije prognoze zato se vidi šira promjena: AI više nije samo novi proizvodni dodatak, nego investicijski filter kroz koji prolaze svi ostali tehnološki troškovi.
Pritisak se prelijeva i na dobavljače profesionalnih usluga. Korisnici od integratora i konzultanata traže kraće rokove, jasnije pokazatelje povrata i manje projekata koji završavaju kao prezentacije bez produkcijskog sustava. Ugovori će se sve češće vezati uz ishod, primjerice smanjenje vremena obrade, automatizaciju određenog procesa ili smanjenje sigurnosnog rizika. Softverske kuće koje u idućim kvartalima ne pokažu kako se uklapaju u AI infrastrukturu mogle bi se naći između dvaju pritisaka: skupljeg hardvera koji uzima kapitalne budžete i korisnika koji od postojećih aplikacija očekuju veću vrijednost bez proporcionalnog povećanja cijene.
