Kada je Strategija digitalne Hrvatske donesena, država je sama priznala da ima oko 600 registara i baza podataka, od kojih je 19 bilo označeno kao ključne. Mnogi su informacijski sustavi nastajali odvojeno, po potrebama pojedinih institucija, pa je razmjena podataka bila ograničena, a građani i poduzeća često su igrali ulogu fizičkog posrednika između dviju državnih baza. Interoperabilnost je zato postavljena kao jedan od središnjih preduvjeta digitalne javne uprave.
Strategija je za potpunu interoperabilnost i razvoj otvorenih podataka indikativno predvidjela oko 64 milijuna eura. Popis zadataka nije bio samo tehnički: trebalo je uskladiti nacionalni okvir interoperabilnosti s europskim, razviti integrirani registar stanovništva, nacionalnu platformu za registraciju poslovnih subjekata, središnje skladište i jezero podataka te sustavno razvijati Državnu sabirnicu kao mjesto sigurne razmjene podataka iz autentičnih izvora.
Dokument je pritom vrlo konkretno opisao tadašnje tehničke praznine. Među njima je bila i potreba za skupnom obradom većeg broja identifikatora, kao i obveza da se podaci i servisi opisuju metapodacima kako bi druga tijela mogla znati što postoji, tko je odgovoran i pod kojim se uvjetima podatak može koristiti. To pokazuje da interoperabilnost od početka nije bila zamišljena kao jedan API, nego kao kombinacija registra, standarda, pravila i odgovornosti.
Četiri godine poslije tehnički sloj izgleda bitno drukčije. Državna sabirnica, GSB, snažno je povećala i broj povezanih tijela i stvarni promet. Godine 2021. 14 tijela izlagalo je 21 registar kroz 29 servisa, 24 tijela koristila su podatke, a broj upita bio je 880.058. U 2022. broj upita porastao je na više od 10,5 milijuna, a 2023. na 173,5 milijuna.
Do kraja 2024. 18 tijela izlagalo je podatke, 266 tijela koristilo ih je putem GSB-a, a broj upita dosegnuo je 403.465.190. U 2025. sustav je obradio 415.246.398 upita, podatke je koristilo 311 tijela, 19 tijela ih je izlagalo, a broj servisa porastao je na 131. To više nije eksperimentalna infrastruktura, nego sustav kroz koji se svakodnevno razmjenjuje velik volumen podataka javne uprave.
Serija istodobno pokazuje promjenu tempa. Nakon skoka s 173,5 milijuna upita u 2023. na više od 403 milijuna u 2024., broj upita u 2025. porastao je na 415,2 milijuna, odnosno za oko 2,9 posto. To ne mora značiti da je sustav dosegnuo maksimum; može značiti da je veliki dio najčešćih razmjena već migrirao na sabirnicu. Ali otvara pitanje gdje se danas nalazi novo usko grlo.
Jedan odgovor vidi se u odnosu ponude i potražnje. Broj tijela koja preuzimaju podatke porastao je s 24 u 2021. na 311 u 2025., gotovo trinaest puta. Broj tijela koja ih izlažu porastao je s 14 na 19. Čak i uz metodološku nedosljednost u broju registara na službenoj stranici, rast izvora podataka očito je sporiji od rasta korisnika. Tehnička potražnja za podacima eksplodirala je brže od njihove ponude.
I kod tih podataka postoji važna metodološka napomena. Službena stranica SSI-ja za 2025. u narativnom tekstu navodi 39 registara, dok tablica na istoj stranici navodi 40. Za 2023. ista stranica navodi 25 registara u tekstu, a 35 u tablici. To je primjer zašto ni službene statistike ne treba prepisivati bez provjere definicije. U ovom projektu taj ćemo podatak tretirati kao otvorenu metodološku razliku dok nadležno tijelo ne potvrdi točan broj.
Aktualni portal Središnjeg sustava interoperabilnosti, s podacima označenima 10. kolovoza 2026., prikazuje 21 tijelo pružatelja podataka, 75 registara i 219 web servisa. Te brojke ne treba automatski spajati s godišnjom GSB serijom jer se obuhvat i način prikaza mogu razlikovati, ali smjer je jasan: tehnička infrastruktura za razmjenu podataka nastavlja se širiti.
Promijenjen je i pravni okvir. Zakon o državnoj informacijskoj infrastrukturi iz 2025. propisuje korištenje Središnjeg sustava interoperabilnosti za razmjenu neklasificiranih registarskih podataka, traži interoperabilna programska sučelja i nalaže da tijela podatke iz drugih registara pribavljaju po službenoj dužnosti. Podatak preuzet iz autentičnog izvora ima isti pravni učinak kao da ga je građanin ili tvrtka ponovno dostavila.
Pristup podacima dodatno je organiziran kroz Metaregistar, javni katalog metapodataka o registrima i izvorima podataka. Njegova je važnost praktična: institucija ne može tražiti automatski dohvat podatka za koji ne zna da postoji, ne zna tko mu je vlasnik ili nema jasno opisano sučelje. Metaregistar zato treba biti inventar državnih podataka, dok sabirnica služi njihovoj stvarnoj razmjeni.
Na europskoj razini Hrvatska istodobno ima dobru poziciju u razvoju Once-Only Technical Systema za prekograničnu razmjenu dokaza. Domaći sustav obuhvatio je 19 relevantnih postupaka, a Hrvatska je u srpnju 2026. svrstana među države na najvišoj razini spremnosti europskog OOTS okvira. To stvara zanimljivu razliku: za precizno definirane prekogranične dokaze može se izgraditi vrlo visok stupanj tehničke spremnosti, dok je domaći problem širi jer uključuje stotine institucija, stare registre, različite podatkovne modele i postupke koji su nastajali desetljećima.
To je pravni oblik načela „samo jednom“: građanin ne bi trebao biti dostavljač podataka između dvaju tijela države. Sustav bi, uz pravnu osnovu i zaštitu podataka, trebao sam pronaći podatak u autentičnom registru. Novi okvir čak nastoji spriječiti stvaranje paralelnih registara za podatke koji već postoje u drugom službenom izvoru.
I sama NPOO prekretnica interoperabilnosti tijekom provedbe se mijenjala. Cilj je prilagođavan europskim rokovima i činjenici da dio postupaka iz europskog popisa u hrvatskom sustavu nema izravni ekvivalent. Zato u ocjeni projekta treba odvojiti izvorno obećanje, kasnije prihvaćenu ciljnu vrijednost i stvarno produkcijsko korištenje. U protivnom se tehnička promjena cilja može pogrešno prikazati ili kao potpuni neuspjeh ili kao potpuna realizacija.
U lipnju 2026. završen je i centralni data lake, koji bi državnim tijelima trebao omogućiti kvalitetnije zajedničko korištenje podataka i poslovnu analitiku. Ministarstvo navodi da je više od 500 tijela javne uprave dobilo pristup zajedničkoj podatkovnoj infrastrukturi. Tehnički temelj za razmjenu, konsolidaciju i analizu podataka time je neusporedivo jači nego na početku Strategije.
Državni cloud je infrastrukturna podloga tog procesa, ali nije sam po sebi interoperabilnost. Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU navodi da je izgradnja Centra dijeljenih usluga u prethodnoj financijskoj perspektivi bila projekt vrijedan 47,9 milijuna eura, od čega 40,4 milijuna eura bespovratnih sredstava. Na toj se infrastrukturi danas mogu graditi zajedničke platforme i podatkovne usluge, ali građanin korist osjeti tek kada institucija u konkretnom predmetu sama dohvati vjerodostojan podatak.
A sada dolazi problem koji cijelu priču vraća korisniku. Europska komisija navodi da se 76 posto hrvatskih građana i dalje susreće sa situacijom u kojoj javnom tijelu mora ponovno dati osobni podatak koji država već posjeduje. To ne znači da GSB ne radi. Upravo suprotno, stotine milijuna upita pokazuju da radi i da se koristi. Problem je u tome što tehnička interoperabilnost još nije jednako duboko ugrađena u sve poslovne postupke.
Razlozi mogu biti različiti. Neka institucija možda još nije povezana. Podatak može postojati, ali ne u formatu koji odgovara drugom postupku. Poslovni proces može biti stariji od tehničke mogućnosti razmjene. Pravni temelj može biti nejasan, a službenik može i dalje raditi po staroj proceduri. U dijelu sustava problem može biti i kvaliteta izvornog registra, jer interoperabilnost samo brže prenosi podatak; ne čini ga automatski točnim.
Saša Bilić, predsjednik Uprave APIS IT-a, upozorava da tehničko povezivanje nije dovoljno ako institucije isti podatak razumiju različito. Kako za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info ističe Bilić, „prije tehničke standardizacije mora postojati dogovor o tome što određeni podatak znači, tko je njegov vjerodostojni izvor, tko ga ažurira i tko odgovara za njegovu kvalitetu.“ Uz pravnu, organizacijsku i tehničku interoperabilnost zato izdvaja i semantičku interoperabilnost, odnosno zajedničko razumijevanje podataka koji se razmjenjuju.
Prema Biliću, u velikim integracijskim projektima tehnološki je dio često manji od organizacijskog. „Mi tehnološki možemo izgraditi API-je i servise, povezati sustave preko GSB-a, migrirati podatke te osigurati potrebne sigurnosne i izvedbene mehanizme. Ali tehnologija sama ne može odlučiti treba li određeni administrativni korak uopće postojati“, ističe za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info. Teži dio posla zato uključuje redefiniranje odgovornosti za podatke, ukidanje ručnih provjera i promjene procedura ili propisa.
Zato se uspjeh interoperabilnosti ne može mjeriti samo brojem API-ja. Broj servisa, registara i transakcija važan je infrastrukturni pokazatelj, ali konačni rezultat mora biti smanjenje administrativnog tereta. Građanin bi to trebao osjetiti kao manji broj potvrda, manje obrazaca, kraće postupke i manje situacija u kojima isti podatak ponovno upisuje.
Isti zaključak iz druge perspektive izvodi Jelena Jurišić iz ENT Grupe. „Građanin ne bi trebao poznavati organizacijsku strukturu države da bi koristio javnu uslugu, nego bi sustav trebao povezati sve potrebne institucije i korake oko konkretne životne situacije“, ističe Jurišić za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info. Takav pristup traži zajedničke standarde, jasne odgovornosti za podatke i arhitekturu koja može bez velikih prekida uključivati nove institucije i nove usluge.
Poduzeća imaju isti interes, možda i veći. Svako ponovno dostavljanje dokumentacije, čekanje na razmjenu među institucijama ili ručno usklađivanje podataka pretvara se u trošak rada. Zato je interoperabilnost istodobno projekt javne uprave i pitanje konkurentnosti gospodarstva.
Hrvatska je između 2022. i 2026. napravila vidljiv skok u tehničkoj infrastrukturi za razmjenu podataka. Sada se može puno preciznije postaviti pitanje koje prije četiri godine nije imalo smisla: ne postoji li sustav, nego zašto njegov puni učinak još nije stigao do svakog postupka. Upravo će odgovor na to pitanje pokazati je li načelo „samo jednom“ postalo stvarno pravilo države ili još uvijek cilj koji različiti dijelovi uprave provode različitim tempom.
Usporedba s Estonijom pokazuje koliko je taj prijelaz dugoročan. Estonski X-Road radi od 2001. i razmjenu podataka pretvorio je u uobičajeni način rada javne uprave. Hrvatska je Državnu sabirnicu pokrenula dva desetljeća kasnije. Zato usporedba ne bi trebala služiti za zaključak da je hrvatski sustav tehnološki pogrešan, nego za pitanje koliko brzo će pravila korištenja sustava postati jednako obvezna kao i njegova tehnička dostupnost.
* Projekt izrade serijala tekstova pod zajedničkim naslovom „Digitalna Hrvatska na pola puta – Četiri godine provedbe Strategije digitalne Hrvatske 2032.“ objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.
