Kažu mnogi, a među njima i velik broj žena, da je poduzetništvo jednostavno poduzetništvo i čemu uopće razdvajati i poticati žensko od “običnog“ poduzetništva.
U duhu raznih programa poticanja poduzetništva, posebno ženskog, pitanje je i treba li i može li se uopće poticati nekoga na nešto?
Već niz godina navodno potičem ljude na razne promjene i zaokrete, čak i vodim radionicu Kako napraviti zaokret, no nakon svega, mišljenja sam da se može samo probuditi u nekome ono nešto što već je u njemu pa tako i u ženama u kojima je skrivena poduzetnica.
Da svatko od nas treba poticaj, svakako treba. Trebaju nam poticaj i podrška, općenito za uspjeh nam trebaju drugi ljudi.
Ono što je činjenica, jest da žene čine više od pola stanovništva, da su obrazovanije od muškaraca i stoga predstavljaju skriveni potencijal, a ne problem nekog društva.
Što ćemo mi kao država ili pojedinci napraviti s tim potencijalnom - ostaje na nama.
Svima je jako teško napraviti zaokret i otisnuti se u poduzetničke vode, a ženama je obično potreban dodatni poticaj jer nisu tako odgajane, jer nemaju imovinu na svoje ime da bi podigle eventualne kredite i zato što htjele mi to priznati ili ne, biologija neminovno utječe na to kad dobijemo djecu da svoju pažnju podijelimo između posla i karijere. Htjele bismo ponekad oboje, ali zbog nedostatka podrške, od nečega moramo odustati ili/i smo razapete osjećajima krivnje stalno želeći biti negdje drugdje.
Nisam srela muškog poduzetnika koji mi nije rekao da su mu žene odlični radnici, odlični menadžeri i da su mnogima htjeli dati više prilika no one nisu htjele. Ali sam srela mnoge žene koje kažu da jure u 16 h u vrtić, koje odabiru ne ići na razna događanja, kad imaju djecu, koje svjesno propuštaju mnoge prilike i za dodatnu edukaciju i poslovno umrežavanje, srela sam žene koje koče jedna drugu, koje ne pomažu jedna drugoj koje misle mučila sam se ja- muči se i ti.
I što se još u praksi događa, ankete pokazuju da žene više vole i da im je lakše raditi ako je šef muškarac, da je žena ženi vuk što se kaže, da ženska druženja vrve od zavisti i ljubomore, da nažalost mnoge uspješne žene ne pomažu jedna drugoj.
Znam, moj je problem da sam uvijek za to da stvari nazovemo pravim imenom
Nedavno sam sudjelovala u Skopju na regionalnoj konferenciji namijenjenoj umrežavanju žena, ali i poticanju mentorstva. Odličan podsjetnik da prestanemo jedna drugu sputavati, da smo upravo mi te koje smo često pune predrasuda, da same sebi puno toga otežavamo i da smo premalo zahvalne na prilikama koje imamo.
I da, možda će nam neka vrata uvijek ostati zatvorena - npr. muška druženja kroz nogomet i lov (i na životinje i žene :) )
Pa šta onda?
Izvucimo maksimum iz onog što imamo, krenimo od sebe, poduzetništvo zaista ne poznaje nikakve granice i omogućava pravu slobodu u svakom smislu i budimo zahvalne, jer imamo toliko toga što naše majke nisu imale, a o čemu naše bake nisu ni smjele sanjati.
I bez obzira jeste li žena ili muškarac, otvorite nekome vrata, promijenite nekom život, ponekad je dovoljna jedna riječ, jedan savjet, jedan kontakt, samo jedan poziv u pravom trenutku da netko napravi zaokret i krene ostvarivati svoje snove.
* O autorici: Kristina Ercegović, www.zaokret.com - Nakon prodaje tvrtke za mjerenje kvalitete usluge, organizira Business Café, bavi se edukacijom i umrežavanjem malih poduzetnika
