Tamo negdje, sredinom davnih 80-ih godina prošlog stoljeća, djed me odlučio povesti u kupovinu novog auta. Dobro, ne baš potpuno novog, ali u svakom slučaju novijeg od starog malog Pežoa 104 koji je vozio skoro 10 godina. Došla je i ta nedjelja, obukao sam svoju traper jaknu pa sam krenuo u pola 7 (jer dobri auti dolaze ranije ujutro) put Jakuševca s djedom.
Redovi friško opranih Jugića, Stojadina, malih peglica i 128-ica su se bljeskali na proljetnom suncu. Bilo je tu dosta ekipe koja je s rukama u džepovima promatrala te aute i bacala komentare.
Tu i tamo koji Mercedes i BMW su plijenili poglede kupaca, ali je tek prava gungula nastala oko golfova koji su imali svoj dio sajma.
Na početku : http://www.youtube.com/watch?v=M2v1X1HXBKs
Naravno, odmah mi je bilo jasno da je to - to, i da ćemo se i mi motati oko tih modela, naravno dizlaša, koji „nikad ne gube na vrijednosti“. Nikako mi to nije bilo jasno, ali ajde, valjda djed zna... I tako smo došli do 2 golfa, naizgled ista, a ipak različita. Gadna bijela boja s crnom crtom sa strane, ogromna vrata i motor... motor koji zvuči kao Zetorov traktor na -15ºC i još k tomu na lož-ulju. „Pali čim ga pogledaš“, dobacuje vlasnik. Gledam lijevog, gledam desnog... izgledaju isto, osim što kod lijevog svjetla stoje nekako... ukoso. Ovaj tu (djed pokazuje na lijevog) ti je „bosanski“ golf. Zato je i malo jeftiniji. A ovo desno ti je „švabo“.
Košta malo više, al' te nikad neće ostaviti na cesti. A i vidiš kako je napravljen - sve štima, na svojoj poziciji, bez „zijevanja“ vrata i slobodnih žica. Kimam glavom (kao da mi je sve jasno). Meni su bili slični i bez nekih velikih razlika, osim možda u par sitnih detalja na svjetlima, vratima, motoru, gumama i tkanini, ali u osnovici je to isti auto. Ili ipak nije?
Taj put nismo tržili auto, ali mi je dan ostao zapamćen jer sam naučio istu frazu koja se i dan danas spominje kod kupovine golfova „Što Švabo napravi, to je nepoderivo“. Kasnije su se dodale i druge fraze vezane uz japansku kvalitetu proizvodnje tehnike, talijanski dizajn namještaja, švicarsku točnost satova, francuska vrhunska vina, i tako dalje, a sve povezano uz kvalitetu proizvoda koje predstavljaju.
I tako je ta zadivljenost tehnologijom i kvalitetom koje nam zapad donosi ostala do danas. Istok je rezerviran za jeftine stvari i kopije, a na zapadu je ono „pravo“. Ili možda nije? Ili možda imamo neke igrače koji i na svjetskoj sceni postižu zavidne rezultate, samo mi za njih nismo čuli?
Za Matu Rimca smo svi čuli. Njega sam upoznao prošle godine i posjetio njegovu proizvodnu halu. Pogledao sam Concept one, popričao o tehnologiji i ostao fasciniran nekim detaljima. Mate ima jedan san i još uvijek ga sanja. Ide na segment luksuznih automobila na električni pogon koji do sada nije bio pokriven i nada se da će uspjeti. Proizvod je dobar i, bez daljnjega, ima dobre šanse u svom segmentu. Proizvod za kojeg se definitivno ne bi na prvi pogled reklo da je došao s naših krajeva i da će biti prodan u našim krajevima. Mate je od početka svoj auto namijenio za neko drugo tržište.
Koliko još Mate Rimaca imamo u Hrvatskoj ili su otišli nekamo drugamo sanjati svoj san?
Iako je imao dobar udio u medijima, za Matiju Kopića već zna puno manje ljudi. Dečko je odrastao na farmi, a ljubav prema računalima i okruženje u kojemu je rastao su mu dali ideju da započne nešto što se danas zove Farmeron - alat za jednostavnije upravljanje farmama. Pucavši na jednu zanimljivu, a do tada neobrađenu nišu, Matija i tim su uspjeli napraviti proizvod koji se plasira na dosta mjesta, a ponajviše u samoj Americi! Uz to su dobili i zanimljivo financiranje iz Silicijske doline, pa mogu nastaviti rad na proizvodu, uz marketing i pojačanu prodaju.
Frane Borozan i Toni Frankola nisu bili popraćeni medijskom pompom. Nešto više o njima znaju samo prijatelji i dio IT zajednice fokusiran na Sharepoint, Terminal Services i na razne monitore za određene servise. Da, ne zvuči baš zanimljivo, ali kada malo pogledate listu njihovih referentnih korisnika, među kojima su i AMD, Cisco, Dell, Intel i Boston Celtics, postane jasno da je napravljen vrhunski softver za određenu namjenu, i kao takav je našao široku upotrebu i u najvećim IT tvrtkama na svijetu. Ekipa se pomalo širi, uzimaju pokojeg studenta sa FER-a na praksu i polako rastu. Nije potrebno niti spomenuti da su zapravo svi njihovi kupci izvan lijepe naše, te da imaju u kunama samo troškovne fakture i plaće.
Za doktora Vedrana Ostojića su čuli vjerojatno čitatelji ovoga portala kroz članak objavljen prije nekoliko dana. S vlastitim know-how-om je napravio softver za vođenje bolnice Sv.Duh, koji sad preko vlastitih veza gura i u druge bolnice. Iako vjerujem da je doktor prenio dobar dio vlastitog iskustva u svakodnevnom radu u izradu ovog softvera, može li se njegov BIS implementirati i u bolnice van Zagreba, ili još bolje pitanje, izvan Hrvatske?
Samo pitanje vezano uz financijski aspekt korištenja ovog softvera bih prepustio istraživačkim novinarima, koji će nam zasigurno uskoro dati neke „vrlo zanimljive podatke“, ali si zapravo postavljam pitanje je li sustav siguran, testiran, transparentan i jesu li zapravo moji podaci tamo u rukama jedne osobe koja razumije kako softver radi, a zapravo joj to nije niti posao, već samo dodatni izvor prihoda?
Na žalost, do sada sam puno puta vidio razne slične softverske projekte koji su se oslanjali na mali tim, ili još gore i češće, na jednu osobu koja je na projektu sudjelovala uz svoj redoviti posao. Takav se razvoj najčešće ne radi po pravilima struke, ne dokumentira i ne testira. Vrlo često se razvoj radi direktno na produkciji, pa se ne rade klasični standardni koraci koji su zacrtani u temeljima razvoja svih ICT projekata: Development -> Test -> Produkcija!
Zašto sam spomenuo ovaj primjer sa Sv. Duha uz bok Farmeronu, Concept One i Acceleratiju? Zapravo, sličnih primjera ima jako puno - ovaj je samo bio nedavno na ovom portalu. Za neke znamo, dok velika većina čuči negdje u prikrajku i čeka svoju priliku za „mutnu“ zaradu. Navedena ekipa iz Rimca, Farmerona i Acceleratija je napravila nešto drugo, a za to treba imati hrabrosti - odlučili su testirati svoj proizvod na tržištu na kojemu nemaju „stričeva“ i „kumova“, na kojemu ne funkcioniraju „kuverte“ i na kojemu se prolazi isključivo inovativnošću, kvalitetom i rješavanjem klijentovih potreba.
Nisu izmišljali toplu vodu i gradili vlastiti novi BI, ERP, CRM ili ne daj bože BIS, jer su shvatili da na tom tržištu postoje puno jači svjetski igrači s ekipama svojih konzultanata i vrhunskim referencama ili puno jeftinije domaće tvrtke, nego su otišli u nišu u kojoj nema previše konkurencije, čak niti na svjetskoj razini. Napravili su korake u trenutku kad je svijet zadesila najveća recesija nakon drugog svjetskog rata, a za tako nešto treba biti dovoljno lud, hrabar i genijalan istovremeno.
Zanimljivo bi bilo vidjeti reakciju nekog vlasnika privatnog poduzeća kako u novinama čita da mu se zaposlenici u radnom vremenu bave nekim drugim inovativnim stvarima. Na primjer, ja sam zaljubljenik u automobilizam i počnem prvo malo crtkati sheme u AutoCAD-u, pa uzmem na otpadu neku staru šasiju golfa dvice (TAS-ovu, naravno) i strpam u firmino skladište.
Pa onda kroz narednih 2-3 godine naručujem dijelove, ugradim par baterija, pofarbam to sve i napravim električni auto koji prodam svojoj firmi. I onda dobijem ideju da bi mogao tako nastaviti, baviti se svojim hobijem, prodati još pokoji auto nekom drugom, a možda i malo odraditi posla kod svog poslodavca.
Nekako mi se čini da je ta povlastica ekskluzivna za djelatnike većih, uglavnom državnih sustava u kojima očito ima dovoljno vremena za bavljenjem i vlastitim hobijima. A ako im mogu još to i naplatiti - krasno! Čini mi se da tako nešto ne bi prošlo za većinu nas koji se ICT-jem ozbiljno bavimo i od njega živimo. Ili smo možda samo u krivoj branši?
I na kraju pogledajte ovo: http://www.youtube.com/watch?v=zE6JaKPblIc
