Ministrima Slavku Liniću i Rajku Ostojiću trebalo bi dodijeliti Nobelovu malinu za ekonomiju, nagradu za najbrže spaljivanje novca u povijesti i to za 5 milijardi kuna koliko će biti potrošeno za sanaciju kliničkih bolnica i bolnica od općeg značaja (dječja i zarazna), te općih i županijskih bolnica te još nekih znanstvenih institucija.
Nažalost ma koliko bih pokušao napisati da je to što rade katastrofalno loše, trenutni dugovi bolnica prema najrazličitijim dobavljačima ogromni su, mnoge su tvrtke dovedene na rub jer isporuke idu, sustav ne smije stati, a novca nema. Proračuni odjela smanjuju se 20, 30 pa i više posto i to stalno, nekoliko puta u posljednjih godinu i pol.
Ideja o plaćanju u roku od 30 dana, iznimno 60 dana još je uvijek imaginarna kategorija, neka vijest iz zemlje utopije koja nažalost u Hrvatskoj gotovo pa nikad neće doći i stoga promjene i restrukturiranje sustava jest i mora biti prioritet.
Kako restrukturirati zdravstvo
Menadžersko pitanje za liječnike koji vode sustav, poput onog za dobivanje Eurojackpota, kako će te to napraviti, gdje je sustav poput pravog ementalera - sira s mnoštvom rupa. Zdravstveni sustav nam je trenutno baš takav ili poput njemačkog bojnog broda Bismarcka izbušenog nasumičnim opaljivanjem torpeda s neuglednih britanskih torpednih dvokrilnih zrakoplova. Pogođen u kormilo, u trup gdje mu je pogonski sustav i bespomoćno kruži na uzburkanom i ledenom moru. Postoje razne verzije zašto je Bismarck potonuo, baš kao što postoje razne verzije zašto nam je zdravstveni sustav u kolapsu.
Voda prodire, mornari viču spašavaj se tko može, e pa tako se i iz sustava mnogi žele spasiti, privatnicima nije ništa lakše jer eto država je s njima odlučila uskratiti suradnju, kaže mi moj dugogodišnji prijatelj uronjen u medicinski biznis do grla. I što sad?
Hladno menadžerski sustav možete restrukturirati, odnosno ove rupe začepiti jer nije cilj da zdravstvo postane profitabilno već održivo, samo ako znate gdje curi. A gdje curi? Imaju li sanacijski upravitelji odgovor na to pitanje. Nažalost ne. I ne bih se složio s izjavom Saše Cvetojevića da je problem hladni pogon, jer zapravo nije jer u mnogim slučajevima on je drastično premali i prema europskim standardima na koje se volimo pozivati.
Problem je neučinkovitost i nerad mnogih unutar sustava, neznanje, glomazna i neučinkovita administracija, ogromne marže u medicinskom biznisu, a propast objedinjene javne nabave najbolje tome ide u prilog. Navaljivala se na sva zvona ali se malo od toga dogodilo. Fali sustavna analiza, kako ju napraviti u 21. stoljeću - IT sustavi su rješenje. Ulažu se deseci pa i stotine milijuna kuna u najrazličitiju opremu, a IT još uvijek nije dovoljno moćan da otkrije gdje curi. Ili netko ne želi to otkriti, a to je zapravo jednostavno, treba dovesti menadžer za krpanje rupa!
E pa vrijeme je da se otkrije gdje curi, da se otkrije gdje se može uštedjeti skidanjem marži na nabavkama koje su ogromne, zaista ogromne. Imam mnogo načina da se to učini i vrijeme je da se to učini. Ne sutra, ne danas, nego jučer!
