Kako provesti dobro restrukturiranje

Kada govorimo o restrukturiranju tvrtke, moguća su dva scenarija. Prvi se odnosi na tvrtku čije je rukovodstvo svjesno da se tržište mijenja i da trebaju popraviti svoj proizvod ili uslugu, ili dijelove tvrtke prilagoditi novim uvjetima na tržištu. Takve tvrtke su uvijek u restrukturiranju, i gotovo svake godine se mijenjaju. Takve tvrtke posjeduju know-how kako mijenjati procese, navike zaposlenih, i interne procedure. Osobno sam radio u takvim tvrtkama 15tak godina, a to su Atlantic i Agrokor.

Ove dvije tvrtke se svake godine drugačije, i postavljaju pred Upravu, zaposlenike i ostale stakeholdere nove, drugačije izazove. U stalnome su procesu promjene, tako da svi kojima takva dinamika odgovara, promjene prihvaćaju kao normalan proces. Oni koji to ne mogu prihvatiti zbog nekog razloga, bili to manageri, zaposlenici, dobavljači ili kupci, otpadaju iz igre, prije ili kasnije.

Druga vrsta tvrtki su tvrtke koje zbog nekog monopola, ili povoljne konjunkture na tržištu uživaju svoj uspjeh koji su stekli konkurentskom prednošću u prethodnim razdobljima... Novi zaposlenici  dođu u takvu tvrtku i vrlo brzo prime poruku da nema potrebe za prilagodbom tržištu, nego prilagodbu internoj korporativnoj kulturi tvrtke. Važno je „prepoznati“ tko su pravi „opinion leaderi“, „vođe iz sjene“ i koji je „modus vivendi“ kompromis potreban za napredak u tome okruženju. Ostvariti KPI'se sigurno nije najvažniji! Tržište je više pojam koji se koristi kao „sexy speach“, a naplata potraživanja, kvartalno rebudgetiranje , podbačaj prihoda ili benchmarking nisu stvari sa kojima većina menadžera započinje dan, ili razgovara u afterwork okruženju...U takvim tvrtkama često su najbitniji interni odnosi i neformalna druženja.

Naravno da je u tvrtkama koje naginju prvome scenariju najveći izazov uklopiti se u ostvarenje ciljeva i prilagoditi se zahtjevnome okruženju, orijentiranome na česte promjene. U tvrtki su prisutni savjetnici, pa se operativni rad i rezultati moraju uskladiti sa strateškim sastancima i usklađivanjem sa konzultantima...

Tvrtke koje su „zastale u vremenu“ imaju strašan strah od promjena, iako većina zaposlenih intuitivno naslućuje da na tržištu rada ima boljih od njih, kao što postoji i alternativa za njihov proizvod ili uslugu...

Ako takve tvrtke angažiraju konzultante, tada se njihov rad često sprema u ladicu, ili se njihovi prijedlozi proglašavaju nedovoljno dobrim ili prilagođenim očekivanjima.... „Upropastili su nas savjetnici“ i slične tvrdnje su česte jer ipak netko mora biti kriv za polako ali sigurno zaostajanje na tržištu... Upravo takve tvrtke su i najveći izazov za restrukturiranje i velika je opasnost da ono neće biti provedeno do kraja.

Dva su ključna cilja koje restrukturiranje mora postići: poboljšanje (prilagođavanje) usluge ili proizvoda tržištu i priključak najboljima na istome te promjena mindseta zaposlenika. Iako je financijsko restrukturiranje često naglašeno kao sine qua non, ono ipak nije po mojem sudu najvažniji prioritet, jer nalaženje novih sredstava ili otpis dijela troškova ili potraživanja ne mijenjaju tvrtku u suštini, dugovi ili manjak cash-flowa su posljedica a ne uzrok problema!

Uzrok problema je nedovoljno dobro postavljen proizvod ili usluga, te nedovoljno educirani i motivirani zaposlenici koji ne prate kako su zadovoljni kupci, te što radi konkurencija. Znači, početak restrukturiranja treba biti šok-terapija, jasan odmak od dosadašnje prakse pristupa osnovnim funkcijama u tvrtki, a kada se tako i postupi  financijska sredstva neće biti takav izazov. Biti će zanimljivo pratiti kako će završiti tvrtke koje su dobile pravo na predstečajnu nagodbu i tako postigle mogućnost prolongiranja dijela dugova, pa čak i otpisa.

Hoće se njihovi upravitelji promijeniti praksu upravljanja koja ih je dijelom i dovela do stečaja? Jer ako neće, nakon nekog vremena ponovo će doći do istog izazova, duga prema dobavljačima i državi. Hoće li naše javne tvrtke, sada kada smo u EU, a MMF pred vratima potražiti savjete od iskusnijih i dokazano uspješnih ili će probati zadržati status quo što dulje je to moguće, u nadi da će svjetska konjunktura vratiti stvari na svoje mjesto?