INOVACIJA … koju možemo uvesti iz Japana

INOVACIJA …  koju možemo uvesti iz Japana

Foto: Dražen Tomić / Tomich Productions

U prethodnoj smo kolumni više puta spomenuli Japan i Japance. Sve zapravo izvire iz njihovog stanja svijesti, a taj se dade svesti na sljedeće dvije stvari:

  • Stremljenje prema izvrsnosti
  • Uviđavnost prema drugima

O  usporedbi s Japanom sam pisao i pokazivao slike već prije više godina. Podsjetimo se samo slikama, kako izgledaju javni radovi u nas i tamo:

Lijeva slika je snimljena u Fukuoki (Japan), desna u Zagrebu (Hrvatska).

Dakle, vidimo koji radnici streme izvrsnosti i brinu se o drugima! Kako je bilo opisano u TOJ davnoj kolumni, samo pokazivanje ovakve usporedbe u nas izaziva negodovanje. Ponavlja se ustaljeni obrazac izražavanja silne inventivnosti u pronalaženju razloga odbijanja bilo kakve promjene. U ovom slučaju su „innovation killers“ navodi:

  • „Japan ima posve drugu kulturu od nas!“
  • „U Japanu su djeca zbog pritiska obveznog uspjeha pod stresom!“
  • „Oni rade više jer imaju veće plaće!“
  • „To kod nas ne može funkcionirati!“
  • „Daleko je Japan!“ …

Inovacija može biti i imitacija, u ovom slučaju dobra praksa iz ove i sličnih stranih zemalja. Nije teško pronaći koji bi za to mogli biti uzori., Dovoljno je pogledati GII – Global Innovation Index – kojih je  pet zemalja na vrhu:

  1. Švicarska
  2. Nizozemska
  3. Švedska
  4. Ujedinjeno Kraljevstvo
  5. Singapur

Svaka od ovih zemalja ima niz osobitosti po kojima bi nam mogli biti uzor. Na primjer, prve tri zemlje od malena podučavaju nove naraštaje da su siromašna zemlja i da to treba nadoknaditi marljivim i organiziranim radom! Ujedinjeno Kraljevstvo ima vrhunski organizirane javne službe koje su deklarativno i tvorno uistinu u službi građana. U Singapuru nikome ne pada na pamet baciti opušak na ulici, kazna od 500 $ čak i nije odlučujuća za to!

Ove zemlje imaju inovacijski indeks 60-70 (od teoretski mogućih 100). Hrvatska ima malo više od 40 i globalno se nalazi na 41. mjestu u društvu Poljske, Litve, Grčke i Ukrajine (bez želje za omalovažavanjem tih zemlja!).

Vratimo se u Japan: tamo se inovacija piše velikim slovima i u privatnom i u javnom sektoru. U Hrvatskoj naprotiv, privatni sektor „inovira“ uglavnom tako da je najvažniji poslovni proces osiguravanje poslova s državom. To ide toliko daleko da je posve normalno da visoki državni dužnosnik, k tome još i zaposlenik sigurnosnih službi, uspijeva od komercijalnih banaka dobivati kratkoročne milijunske kredite iako objektivno za njih nije kvalificiran.  Pomoću njih, u tek nekoliko mjeseci, zaraditi na kupoprodaji dionica u vrijeme privatizacije enormne iznose. Inovacija  pak u javnom sektoru je takova da se u 21. stoljeću važni sudski dokumenti još uvijek čuvaju (isključivo) na papirima, koji se eto, igrom slučaja, lako izgube.

­JESTE LI ZNALI da javna izjašnjavanja nisu puke deklaracije političara i dužnosnika, nego prvi korak u rješavanju nekog problema. „Deklaracije“ (engl. „lip service“ – „usmena usluga“, „usluga riječima“) su naravno daleko od dovoljnoga, ali su nužni uvjet za ispravno djelovanje. Ovdje se opet vratimo Japanu – znadete li zašto se 2011. njihov premijer ovako duboko naklonio japanskoj javnosti?

Zamislite, zbog isprike u svezi skandala oko „krionizma“. Nikad čuli za taj termin? Niti ja! Zanimljiva je definicija ovoga „grijeha“:

„imenovanje prijatelja ili poznanika na položaj bez obzira na njihovu kvalifikaciju“

To je ono što mi nazivamo klijentelizmom, sjećate li se da se itko u nas ispričao za takvo što?

Uvođenje u nas „inovativne“ isprike građanima u slučaju evidentne pogreške bio bi prvi korak u praksi buduće borbe protiv ponavljanja istovrsnih pogrešaka. Kod nas je situacija posve obratna: da se nekoga „živog dere“ ne bi priznao svoju pogrešku, pravio bi se lud ili relativirao stvari. Pazite, imamo bivšu ministricu kojoj se sudi za evidentno trošenje državnih više 100.000 kuna na posve privatne svrhe, koja se brani: „Pa nigdje ne piše da službenu karticu nisam smjela tako koristiti!“. Obratno, ministrica jedne od spomenutih top 5 inovativnih zemalja je na službenu karticu zabunom potrošila nekoliko eura na privatne stvari, vratila novac prije nego se greška službeno utvrdila, ali je svejedno nakon isprike javnosti podnijela ostavku!

Opet natrag u Japan: njihova težnja izvrsnosti i uviđavnosti prema drugima očituje se izrazito u naglašenoj općoj etičnosti i poštivanju pravila. Kao što smo vidjeli u okviru, premijer se najdublje ispričava narodu kada je u svojem djelovanju prekršio neko od pravila, pisano ili nepisano. Takvo ponašanje je snažna poluga za utjecanje na ponašanje svih građana, a naročito odgojna za mlade. Odličan prikaz japanskog mindseta daje Samir Forić u: „Specifičnosti društva i prava u Japanu“, za potvrdu ovdje navedenoga se može istaknuti ovo:

„…zrcale se u mnoštvu društvenih normi: … u nastojanju da se postigne sporazum, davanju prednosti pregovorima, u emocionalnosti, osjećaju obveze prema obitelji, rođacima i zanimanju i napokon u vrlo strogom gotovo rigoroznom pojmu časti (giri)”

„Čast“ je nažalost u hrvatskom ponašanju nešto što bi se „inovativnim“ promjenama po uzoru na Japan moglo bitno unaprijediti. Prikažimo to na dva eklatantna pravosudna primjera:

  1. Primjer „Sinkopa“: u nas je moguće da sud uvaži posve nedokaziv, evidentno izmišljen navod optuženika recidivista za grubi nehaj sa smrtnim posljedicama. Osim katastrofalnog edukativnog utjecaja takve presude, ona ima i razoran presedanski učinak: pozivajući se na nju, praktički se nikoga više ne bi moglo osuditi za bilo kakvo kazneno djelo učinjeno na mah.
  2. Primjer „Pula 2016“: optuženik koji je kolonu pretjecao na punoj crti brzinom od 100 km/h i nesrećom na nogostupu ubio dvije osobe tvrdi: „Ne osjećam se krivim, jer smatram da moje ponašanje nije uzrokovalo nesreću!“.

Ovdje se ne radi samo o „nečasti“ okrivljenika, nego o nedostatku „rigoroznog pojma časti“ profesionalaca koji sudjeluju u pravosudnom procesu: odvjetnika i sudaca, koji ne utječu na sprečavanje takvog mindseta.

U raznim slučajevima su me često pitali, zbog mojeg dugogodišnjeg inozemnog radnog iskustva: „Kako bi se takvo ponašanje tretiralo u Austriji?“. Problem je što je nečasno ponašanje koje zapravo vrijeđa opću inteligenciju tamo i u drugim zemljama u ovakvoj mjeri teško zamislivo! Na primjer, kazna za ostavljanje praznog vozila na voznoj traci (bez valjanog razloga) se u Njemačkoj i Austriji kažnjava s oko 2.000 EUR. No visina kazne i nije toliko bitna, bitan je edukativni efekt, kao i činjenica da je tamo „egzekutiva“ na cesti, a ne uglavnom u kancelariji policijske stanice kao u nas. Kod nas je visina kazne gotovo nevažna, jer je minimalna vjerojatnost da će biti zapriječena, a ako i bude, „Imao sam sinkopu!“ ili „Ne osjećam se krivim!“

Može li se provesti inovacija u promjeni ponašanja jednostavnom imitacijom Japana ili Austrije? Ne može! Jedino slabo i daleko svjetlo na kraju tunela vidim u fokusu na edukaciju. Više o tome u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.

 

Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant

Još iz kategorije

INOVACIJA …   u državnoj upravi

INOVACIJA … u državnoj upravi

11.12.2018. komentiraj

U prethodnoj smo kolumni vidjeli kako uspješne zemlje poput Norveške, Finske i Danske promišljaju svoju budućnost ali i globalnu. Podrazumijeva se da država ulaže napore za podupiranje gospodarstva nakon nestanka prirodnih resursa (Norveška) ili u pretvaranje nekonkurentnih brodogradilišta u svjetski broj jedan za vjetroelektrane (Danska).

KOMENTAR: Jeste li spremni na dan bez mobitela, bez WiFi-a, bez bežičnih kućnih telefona, ali i struje, radara…

KOMENTAR: Jeste li spremni na dan bez mobitela, bez WiFi-a, bez bežičnih kućnih telefona, ali i struje, radara…

06.12.2018. komentiraj

Uskoro kreće komercijalizacija 5G mobilnih mreža koje će zahtijevati dva ili čak tri puta više baznih stanica koje postoje danas. U nekim slučajevima veće pokrivenosti i dometa baznih stanica će morati biti još i više. Pogotovo na višim frekvencijskim opsezima. I tu nastaje problem.

INOVACIJA …   u finskom „Institutu za budućnost“

INOVACIJA … u finskom „Institutu za budućnost“

04.12.2018. komentiraj

U prethodne smo dvije kolumne prikazali važnost znanja općenito i dali jednostavan „recept kojih šest vještina trebamo imati ako želimo biti dio „ekonomije znanja“ ili „društva znanja“. Nažalost, u nas se znanje tretira kao povijest, odnosno kao nešto dovršeno i statično. Što to znači? To znači da u obrazovnom sustavu nastavnici uglavnom „ex cathedra“ pričaju o činjenicama baziranim na prošlosti . Učenici i studenti polože test i dobiju ocjenu i uglavnom sve ekspresno zaborave. Za razliku od toga zemlje s naprednijim obrazovnim sustavima „sadržaj znanja“ sve manje tretiraju kao samo sebi svrhom, nego sadržaj koriste  kao podlogu edukaciji iz kritičkog promišljanja i osnovu za u  poduci  „kako učiti“.