Slavimo mali jubilej - ovo je 150. kolumna o inovaciji na ICTbusiness.info! Koga zanima pregled svih dosadašnjih kolumni, osim pretraživanjem na portalu, može ga vidjeti OVDJE. U tom je pregledu dijelu članaka pridijeljena oznaka „Poglavlje“, što predstavlja pripremu za strukturiranje buduće knjige na osnovi članaka u kolumni. U knjizi kao i u nastavnom predmetu „Upravljanje inovacijom“, osnovnu podjelu poglavlja čine:
- inovacijski koncepti,
- inovacijski procesi,
- prakse inovacije i
- alati za upravljanje inovacijom.
Jedna od praksi, tj. područja na koje se inovacija i te kako treba primijeniti je obrazovanje. Iz pokazatelja o kvaliteti obrazovanja u nizu analiza (DESI, PISA, GEM, GCI, GII, EIS, ...) o jasno je da Hrvatska stoji s obrazovanjem vrlo slabo, kako je prikazano o u prethodnoj kolumni. Pri tome je jedan pokazatelj uistinu tragičan za Hrvatsku:
Jedna od mantri kurikularne reforme je odgoj učenika za „kritičko mišljenje“. Kako stojimo u tom važnom segmentu („Konstruktivna kritika usmjerena na poboljšanja, a ne kritizerstvo!“) više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Pitali smo se na kraju ranije kolumne, može li se provesti inovacija u promjeni ponašanja jednostavnom imitacijom Japana ili Austrije? Ne možemo, a jedino slabo i daleko svjetlo na kraju tunela može se vidjeti u orijentaciji na edukaciju. Poznati su loši rezultati npr. u PISA vrednovanju, no ovaj iz WEF GCI istraživanja u dijelu koji se odnosi na edukaciju (vidi OVDJE), ovo je tablica zemalja po kritičkom razmišljanju u nastavi:
Iako smo navikli na loše pokazatelje, ovaj je ipak najgori od svih do sada. Na primjer, ako smo u istom istraživanju 2017-2018. bili drugi najlošiji na svijetu po učinkovitosti javne uprave, postojala je slaba nada da jedan dobar ministar u budućem mandatu može natjerati javnu upravu da radi bolje, unaprijediti procese, informatizirati je i time „skokovito“ povećati učinkovitost. Ali manjak edukacije na planu kritičkog mišljenja ne budi nimalo nade za kratkoročnim popravkom.
Edukacija za kritičko mišljenje je uistinu strašan deficit našeg obrazovnog sustava (najnaprednije zemlje su bolje od nas 2,5 puta ili 250%!), a društvo zemalja (bez uvrede za njih!) u kojem se nalazimo govori da smo praktički na nuli! No za razliku od javne uprave, Agrokora ili Uljanika, to nije problem koji se može riješiti brzo. Pod „brzim rješenjem“ razumijem 1-2 mandata neke vlasti! To je deficit koji je stvaran desetljećima i stvorio je „obrazovane“ učenike i studente koji će djelovati u Hrvatskoj u narednim desetljećima.
Koji su učinci nedostatka poduke kritičkog mišljenja u školama, odnosno pristupanje nastavi u svim predmetima bez primjene kritičkog mišljenja učenika i studenata (uglavnom ex-cathedra)? Kada ih pobrojimo, odmah ćemo vidjeti razorno djelovanje u svim mogućim socijalnim i ekonomskim djelatnostima i sektorima.:
- Nedostatak kritičkog mišljenja je odlika ljudi koji moraju slijepo prihvaćati autoritete; oni dakle ne stvaraju nove koncepte
- zato je Hrvatska po inovaciji na dnu EU
- Nedostatak kritičkog mišljenja stvara ljude koji su podložni manipulaciji, jer kritički ne promišljaju ono što im se servira;
- zato hrvatski birači uporno slijede političare koji ne izvršavaju svoja obećanja
- Nedostatak kritičkog mišljenja kod ljudi stvara dojam da sve znaju i ne ulažu u trajno u vlastito obrazovanje:
- Zato je Hrvatska treća najgora zemlja EU o cjeloživotnom učenju
- Nedostatak kritičkog mišljenja smanjuje angažman pojedinaca, jer ne znaju oko čega bi se angažirali:
- Zato je osobna motiviranost na poduzetništvo u Hrvatskoj za 60% niža od prosjeka (!) EU (vidi OVDJE)!
- Nedostatak kritičkog mišljenja je samoobmanjujući, nedostatak promišljanja o argumentima za/protiv potiče ljude da žive u iluzijama:
- Zato u Hrvatskoj ima toliko blokiranih koji su si jednostavno zamislili da računi neće doći na naplatu (to nisu pravi socijalni slučajevi!)
- Nedostatak kritičkog mišljenja u konačnici stvara „kritizere“, ako se nisi naučio razmišljati na način da nečemu prigovaraš utemeljeno, kritizirat ćeš sve i sva:
- Zato u Hrvatskoj imamo toliko prigovora svemu, uglavnom bez argumenata, vrlo često na svjetonazorskoj i osobnoj razini
- Nedostatak kritičkog mišljenja potiče neobjektivnost, jer se ponašanje promatra i provodi bez uporišta u činjenicama, tek na osnovi osobnog ili grupnog interesa:
- Zato u Hrvatskoj na svakom koraku vidimo posve različite ocjene za istu stvar ako su u pitanju „on i ja“ ili „mi i oni“, na primjer opozicija prigovara vladajućima upravo ono što su u prethodnom mandatu i sami radili.
Tako bi se moglo nabrajati u nedogled, nedostatak kritičkog mišljenja u nastavi je jedna od najvećih manjkavosti našeg obrazovnog sustava uz posljedicu razornog učinka na društvo i gospodarstvo u cjelini. U rubrici „Jeste li znali“ prikazan je jedan mali primjer koliko nastava potpomognuta kritičkim mišljenjem nedostaje i kako bi se mogla unaprijediti.
JESTE LI ZNALI da provođenje kritičkog mišljenja u nastavi ne mora biti veliki problem? Pokažimo to na primjeru koji susrećemo svakodnevno: lošem utjecaju reklama, naročito na djecu. Ovo je snimljeno u novouređenom dječjem igralištu u Zagrebu:
Dakle, u namjenskom dječjem parku se ne reklamira ništa drugo nego kladionica i pivo! To se naravno ne može zabraniti, no u školi se to može kritički promišljati. U najmanju ruku zajednički s djecom treba razmotriti sve probleme koje klađenje i alkohol uzrokuju. To se može početi već među prvašićima, kako bi spremni dočekali ovakve poruke:
U višim se razredima svakako može kritički problematizirati poruka ove reklame koja implicira da ćeš živjeti kao Lewis Hamilton u Monacu, ako piješ energetski napitak sumnjive kakvoće i sigurnosti. Pri tome svakako u zajedničkoj raspravi treba doći do zaključka u kolikoj je mjeri takva reklama obmanjujuća. Takva edukacija kritičkim mišljenjem svakako može smanjiti samoobmanjivanje do kojeg u kasnijim godinama dovodi ovakva reklama:
Ako niste mogli odgonetnuti što se ovdje na oronuloj kući u zagrebačkoj Ilici reklamira - to je reklama za akumulatore!
Djeca koja su prošla edukaciju kritičkim mišljenjem o obmanjujućim reklama u manjoj će mjeri vrištati u dućanu da im se mora kupiti sve i odmah, a u kasnijoj dobi neće popuštati reklamnim „navlakušama“. U konačnici, bit će sposobniji odabrati i u demokraciji onu opciju koja će nuditi i ostvarivati manje „igara“, a više „kruha“, da parafrazirano starorimsko „Panem et circenses!“.
Na primjeru neprimjerenih reklama smo vidjeli kako je lako provesti kritičko mišljenje u nastavi. Nažalost, anketa među učiteljima odgovore svodi na „Nemam vremena se time baviti u pretrpanoj satnici.“. Zato je načelno za pohvaliti kurikularnu reformu koja daje značajno težište na kritičko mišljenje. Na primjer, u kurikulumu društveno-humanističkih predmeta se „kritičko mišljenje“ spominje čak 33 puta, od toga čak 22 puta u svezi konkretnih aktivnosti učenika, poput:
„A3.1. Učenik istražuje, uspoređuje, vrednuje, kritički promišlja i donosi zaključke o različitim osobama i događajima u prošlosti i sadašnjosti ...“
Nažalost, kao što je vidljivo na ovoj slici iz kurikuluma, „A3.1“ znači 3. ciklus obrazovanja tek od 6. razreda osnovne škole na dalje. To znači da kurikulum ne predviđa kritičko mišljenje u nastavi u ranijim ciklusima obrazovanja. Tako je nejasno zbog čega se takav način razmišljanja treba početi razvijati tek nakon cca. 6-7 godina obrazovanja (uračunato i predškolsko)?
Još je veći problem što je kritičko mišljenje kao koncept ugrađen samo u dokumente načelnog karaktera poput nacionalnih kurikuluma. Učitelji, koji do sada očito nisu radili na način „kritičkog mišljenja“, teško mogu pronaći kako će podučavati, koristeći koncept kritičkog mišljenja. Ima znanstvenih radova o tome (primjere vidi kod Buchberger i Bjelanović), no teško da će učitelji masovno i sustavno pratiti znanstvenu literaturu, te onda uparivati to s kurikulumom i izmišljati konkretne primjere kako u smislu poduke o samom kritičkom mišljenju ili primjenjivati to u poduci vlastitog predmeta. Odnos između sadržaja i metode je u jednom od citiranih radova u kontekstu kritičkog mišljenja odlično prikazan ovako:
„temelji se na informaciji koja predstavlja polaznu točku mišljenja pa je stoga svaka informacija start, a ne cilj učenja“
Ono što nedostaje jesu jasne upute, KAKO podučavati koncept kritičkog mišljenja i KAKO u redovnoj nastavi primjenjivati taj koncept. Ministarstvo obrazovanja i drugi segmenti obrazovnih vlasti trebaju izdati „smjernice“ kako konkretno razvijati kritičko mišljenje u nastavi. Na primjer, kako koristiti kritičko mišljenje u edukaciji o poduzetništvu, gdje smo na vrlo niskim granama i po inputu, i po outputu. O tome govori već ranije spomenuto istraživanje o poduzetništvu, koje radi Global Entrepreneurship Monitor - GEM. Kratica te institucije je GEM - uistinu je pravi „dragulj“ koji kristalno jasno pokazuje gdje je Hrvatska u ovom području, naročito zbog ne/činjenja države i slabog obrazovanja. O tome više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
