Smije li se edukacija reformirati radikalno? Zavisi o polaznoj i ciljanoj poziciji! Ako uzmemo Singapur ili Skandinaviju koji su daleko iznad prosjeka po svim pokazateljima o kvaliteti edukacije, odgovor bi bio - ne, idite oprezno jer možete mnogo toga pokvariti. Ako se pak uzme Hrvatska za koju smo vidjeli da je u dva od tri dijela obrazovnih područja predškolsko i cjeloživotno- pri ili na samom dnu u EU, nikakva druga reforma ne može pomoći osim radikalne! Slika govori više od 1000 riječi, Prosperity Index:
Ovdje vidimo da neke kategorije, uključivo edukaciju i nisu tako loše, otprilike 65 vs. 75 bodova tj. da zaostajemo „samo“ 13-14% za najboljima. Nažalost, ovdje je mjerena „učinkovitost“, a ne „djelotvornost“! Koja je razlika? Naš obrazovni sustav je relativno „učinkovit“ u kvantiteti: proizvodi završene srednje- i visokoškolce u broju usporedivom s najrazvijenijima. No kad pogledamo „djelotvornost“ edukacije, samo na razini nivoa usvojenih znanja, rezultat je mnogo gori (PISA 2015):
Ovome treba dodati jedan još vrlo zanimljiv nalaz u PISA 2015. istraživanju, a to je „Suradnja u rješavanju problema“. U tome smo ukupno negdje u sredini OECD-a, ali u STEM području i savladavanju čitanja smo vrlo slabi:
Dakle, „magična riječ“ za uspješnu znanost, poslovanje ili individualni profesionalni uspjeh još od doba Renesanse (Vidi knjigu: The Medici Effect“!) je SURADNJA! Malim dijelom je ta sposobnost urođena, velikim dijelom stečena odgojem i kasnijim obrazovanjem. Pouka iz ovakvog ishoda je trostruka:
- Kod nas je suradnja kao način aktivnosti na vrlo niskoj razini
- Obrazovni sustav potiče individualnost (samostalno učenje, domaća zadaća, odgovori u usmenom ispitivanju)
- Zbog kritične važnosti suradnje kao pristupa, potrebna je radikalna reforma metode poduke, usmjeriti je na timski rad, projekte, angažman u skupini, rasprave, itd.
Dakle, uspostaviti nužnu ravnotežu između sadržaja poduke i njezine metode. Ravnoteža znači ovdje „podjednaka važnost“. Primijenio bih standardno Paretovo pravilo za važnost ove dvije obrazovne kategorije:
- 20% važnosti otpada na sadržaj
- 80% na metodu
Zvuči provokativno, no načelo prioriteta metode, odnosno poduci o vrijednostima i načinu učenja, a ne „biflanja“ činjenica je jedna od bitnih odrednica radikalne obrazovne reforme. To je drugačije od sada izrazito snažno kolportirane „kurikularne reforme“, koja uz tablete, pametne ploče i deklaraciju o učenju kroz igru, radionice i projektni rad predstavlja supstancu eksperimenta zvanog „Škola za život“.
JESTE LI ZNALI što zapravo znači „kurikularna reforma“? Pod kurikulumom se smatra obujam sadržaja koji se podučava u nekom obrazovnom procesu. Eksplicite je rečeno, da se u toj reformi NE radi o metodi, nego o sadržaju.
Vidimo impresivne brojeve koji su se fokusirali na 20% važnosti ukupnog obrazovnog procesa u dijelu koji se odnosi na formalno obrazovanje, dok cjeloživotno i metoda nisu sadržaj ove reforme.
No ako pogledamo i sadržaj, vidimo enormni obujam sadržaja, koji učenici trebaju „nabubati“. Zbog toga sam skeptičan po pitanju koliko prostora uopće ostaje za vrijednosti i metode? Kao primjer dao bih jedan traženi ishod matematike u 3. razredu srednje škole kao vrlo upitnog obuhvata tog novog kurikuluma:
Očekivani ishod je: "Računa vrijednost korijena i potencija racionalnoga eksponenta sa ili bez džepnoga računala.
Dva pitanja se nameću:
1. Neka se javi, tko zna ručno izvaditi drugi korijen?
2. Neka se javi, kome je zbilja trebalo ručno računanje drugog korijena?
Naravno, ako bi se „drugi korijen“ učio kao primjer koji upućuje učenika „kako učiti?“, to bi bilo u redu. No u kurikulumu matematike nalazimo na tisuće takvih traženih ishoda, dakle nisu primjeri, nego obveze za „biflanje“.
Što bi bila „poduka o metodi“?, Dajemo ovdje jedan primjer sa sadržajem koji prikazuje koncept radikalne obrazovne reforme: učenike već od viših razreda osnovne škole možemo podučiti kako razvijati akcijske planove za bilo koju aktivnost koju namjeravaju raditi 5W2H metodom (WHAT, WHY, WHO, WHEN, EHERE, HOW, HOW MUCH?). Kada to nauče na nekom trivijalnom primjeru moći će već u srednji školi razumjeti i sami kreirati projektni koncept poput ovoga:
Koncept projekta „Radikalna Strategija Edukacije“ (RaStE):
Uvod
Po mnogim istraživanjima Hrvatska stoji vrlo loše u različitim segmentima sustava obrazovanja: izdvajanja u odnosu na BDP, outputi sustava, PISA vrednovanje, itd. Kao niti zdravstvo, to naravno nisu najgora područja u javnom sektoru, evo GCI (Global Competitiveness Index 2017-2018) nas po učinkovitosti javne uprave svrstava na predzadnje mjesto na svijetu (od testiranih 137. zemalja). U ovom „projektnom konceptu“ se polazi od pretpostavke važnosti edukacije u smislu glavnog uzroka, ali i rješenja problema.
ŠTO? (WHAT?)
Koncept polazi od jednostavne premise: Koje god područje pokušali unaprijediti (reformirati), teško da će uspjeti zato, jer za reforme nema dovoljno obrazovanih ljudi niti za koncipiranje reformi, niti za provedbu, niti za prihvaćanje. Zato promoviramo mantru: „Edukacija je majka svih problema i majka svih rješenja!“. Unapređenja edukacije trebaju ići po Paretovom pravilu: 20% sadržaja, 80% metode. Zato kurikularna (sadržajna) reforma nije dovoljna. Treba reformirati obrazovanje na način da se uvedu i nove metode edukacije. Reducirajmo to na dvoje: poduku o vrijednostima i poduku o načinu učenja.
ZAŠTO? (WHY?)
Druga područja je vrlo teško reformirati zato što donositelji odluka (politika!) ne žele riskirati popularnost i slijedno ishod sljedećih izbora. Kod reforme obrazovanja je situacija drugačija zato što je „vremenska konstanta“ ogromna (10-30 godina da se vide učinci). Zato to područje uopće nije u dnevnopolitičkom fokusu politike. Zato se ne brinu o obrazovanju, ali će ipak dopustiti reforme, ako postoji pritisak zato što za sebe kratkoročno u tome ne vide ugrozu.
TKO? (WHO?)
Angažirani eksperti i drugi zainteresirani trebaju oblikovati strategiju koja se izražava u najkraćem: „Edukacija rješava sve, bez edukacije se ne može poboljšati ništa!“. Ta kratka strategija treba biti dorađena na mrežama društvenih medija, popularnim i profesionalnim. Konačno, treba biti izvršen pritisak na donositelje odluka da „.. dobro rade dobru stvar!“
KADA? (WHEN?)
Ako promatramo edukaciju kroz prizmu životnih razdoblja čovjeka, strategija treba obuhvatiti sva ta razdoblja. U nas je nužno poboljšanje naročito u rubnim područjima: predškolskom i cjeloživotnom.
Drugi vremenski aspekt je odustajanje zbog predalekog cilja (10-20 godina do učinaka). Samo jedan kontraargument: isti prigovor bi bio 1995. godine!?
GDJE? (WHERE?)
Budući da je Hrvatska najgora u EU po predškolskoj edukaciji (75% vs. 80% u Bugarskoj), a treća najgora u cjeloživotnom obrazovanju (2,6% vs. 30% u Danskoj), mjesta najvećeg potencijala unapređenja su u vrtićima i ustanovama za cjeloživotno obrazovanje. Nije za očekivati da će te ustanove to same unaprijediti. Potrebno je obrazovne vlasti uvjeriti u potrebu strateške odluke za promjenu obrazovne paradigme u tim ustanovama. Svakako i formalno obrazovanje treba pratiti novu paradigmu.
KAKO? (HOW?)
Kako je spomenuto, reducirali smo edukaciju na dva bitna područja:
1. poduku o vrijednostima (njih sedam iz Okvira nacionalnog kurikuluma: znanje, solidarnost, identitet, odgovornost, integritet, poštivanje, zdravlje i poduzetnost) i
2. poduku kako učiti.
Vrijednosti se uče kroz poučne primjere, recimo kao MOOC kvizovima poput ovoga OVDJE o mogućem lošem utjecaju na djecu od strane okoline. Ovakvim zabavnim sadržajima im znanje i učenje činimo atraktivnima. U pogledu metodike učenja od vrtića na dalje je najbitnije osposobiti djecu, a kasnije odrasl(ij)e da učinkovito i djelotvorno usvajaju znanja. Dakle, sadržaj treba biti 20% i služi samo kao primjer za temeljnu metodu, a to je poduka „kako učiti?“ (80%).
U svemu tome nije manje važno da metodiku poduke treba pomaknuti s ex-cathedra prema načinima koji maksimalno uključuju polaznika.
KOLIKO? (HOW MUCH?)
Osim dugačke vremenske konstante, prigovor radikalnom unapređenju obrazovnog sustava je i pitanje tko će to platiti. Sadašnje izdvajanje od oko 3% (niskog) BDP-a treba povećati dvostruko., To nema preveliki učinak na proračun, a može se i kompenzirati uštedama drugdje. Na primjer, treba barem izjednačiti plaće učitelja i sudaca, jer je sadašnji omjer obrnuto razmjeran važnosti obrazovnog i pravosudnog sustava. Dodatno, treba ići „frugal“, dakle jeftinim rješenjima. Na primjer: raditi samo prijevode gotovih besplatnih edukativnih videomaterijala na hrvatski, umjesto se mučiti stvaranjem vlastitih pod svaku cijenu.
Prigovor konceptu je: „Dobra edukacija za sigurniji odlazak u inozemstvo!“. Ne: obrazuj ljude da mogu otići, daj im uvjete da ne odu! (osim materijalnih i sve ostale, više vidi: https://www.facebook.com/EdukacijaNajvaznija/ ).
Radikalna reforma obrazovanja se dakle treba usmjeriti primarno na to da 80% važnosti u obrazovnom procesu pokrivaju vrijednosti i metode. Paradigma takve promjene je proučavanje povijesti ne u cilju da saznamo koje godine je bila koja srednjevjekovna bitka, nego u cilju da izvučemo pouke za budućnost.
Jedna od mantri kurikularne reforme je odgoj učenika za „kritičko mišljenje“. Kako stojimo u tom važnom segmentu („Konstruktivna kritika usmjerena na poboljšanja, a ne kritizerstvo!“) više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
