Priznajem da sam zapravo počeo pisati o nečemu sasvim drugom: o nekakvoj internacionalizaciji posla, o globalnim nomadima koji putuju prema ponuđenoj prilici, ali taj tekst će morati pričekati neka druga vremena. Gotovo je nevjerojatno da vas mali slijed događaja može tako izbaciti iz orbite, kao kad prstom malo taknete tijelo u ravnoteži i ono se sruši uz nevjerojatne popratne efekte. Zato, danas nećemo o uspjesima, već pomalo o polu-uspjesima, o sivim zonama, o onome što se nalazi izvan granica razumijevanja.
Dakle, temeljno pitanje dana je: koliko smo dobri informatičari? Odnosno, koliko smo kvalitetni, brzi, sposobni, spremni, pametni da zamisli svoje ili nečije pretvorimo u onaj mali, magični komad programskog koda koji ljude čini bržima, točnijima i, zašto ne, ponekad sretnijima. Kreiramo li mi stvarno dobra rješenja koja ljudima donose prednosti i prekrivaju mane, otvaraju nove poslovne mogućnosti i potpomažu stvaranje zemlju sretnih, zdravih i bogatih Hrvata? Pitanja za scenarij ako ne holivudske onda zasigurno hrvatske filmske uspješnice.
Dakle, tako počinje Drama. Nisam pogriješio, Drama s velikim početnim slovom. Ili možda to treba napisati DRAMA! koliko je znoja i pera proliveno iznova i iznova na putešestvije informatičke struke u potrazi za svetim Gralom, a o tom cilju, nešto malo kasnije.
Gledam novine ovih dana i zanimljivo mi je pratiti "softverske" muke koje se pojavljuju vezano za rješenja u uporabi u državnoj upravi. Naslovi poput "Novca iz EU nema, a za sve je kriv Grčićev softver" možda nekom izgledaju kao još jedan u nizu bisera trenutne ekipe, ali kad ste informatičar, ovakve naslove i tekstove čitate s osobitom pažnjom. Kako, dovraga, ne radi softver? Kako je to moguće da nesposobni softver blokira hrpu novaca, a onda zbog toga ispaštaju mladi, nezaposleni, ugrožene skupine i tko sve ne u lijepoj našoj?
slika: Jutarnji list, prije par dana, tko će to sve pratiti
No dakle. Softver ne radi ili ne radi korektno ili nije napravljen ili... kao što već naslov implicira. Potrošilo se milijun eura, a na kraju ne možemo do novca koji bi se uporabom tog softvera kontrolirao. I na kraju, a to uvijek saznajemo od "netko se povjerio nekom, ali se zapravo o tome ne priča", softver je napravljen onako kako je specificirano. Možda nije specificiran korektno, možda se nešto zaboravilo, možda su pravila izmijenjena, možda su u šumi. No, evidentno je da nismo radili kao tim, tim sa zajedničkom željom da se ostvari ono što je u svim softverskim projektima sveto - korisničko zadovoljstvo. A tko je korisnik? Vi, ti, mi, ja - oni koji plaćaju porez i oni koji očekuju razvoj kojeg, eto, dijelom moraju donijeti i novci iz europskih fondova. Naš je ZAJEDNIČKI INTERES da se to napravi i da u ovom sivilu bezidejnosti i nesposobnosti ipak napravimo dobar korak naprijed. I to ne preko provalije. No, što bi rekli dobri prodavači magle, to nije sve.
slika: Jutarnji list, 01.04.2014, a nije prvoaprilska šala
Evo slučaja od jučer. Poduzetnici nisu predali financijska izvješća na vrijeme pa se rok za predaju pomiče za nekoliko dana. Sve u svemu, ništa bitno, ako država može produžiti taj rok nikome neće otpasti kosa sa glave ako se to dogodi. No, opet se vodimo iznimkama i ne uvodimo pravilo: zamislite da u poslovni sustav ne može "primiti / obraditi" 20.000 zahtjeva unutar recimo 16 sati. Zvuči puno i razumljivo, ipak je to 20 zahtjeva po minuti ili jedan zahtjev svake tri sekunde?
Izvucimo neke brojeve: recimo Facebook. Ukupno 1,26 milijardi korisnika. Dnevno je aktivno 757 milijuna korisnika. Ukupna veličina pohranjenih podataka: 300 petabytea. Ukupna broj likeova dnevno: 4,5 milijardi. Ili 52.000 u sekundi. Kako, rekao bi naš bakalar tehničkog fakulteta? Kako, pobogu, kako? No naravno, društvene mreže nisu isto kao i složene obrade zahtjeva.
Pogledajmo i nešto malo bliže informatici državne uprave: www.gov.uk je web site državne uprave UK, i kažu nam na javnim podacima (gle čuda, oni su vrlo transparentni po tome) da u tjedan dana oko 9 milijuna ljudi posjeti site, dok u prosjeku 20.000 ljudi istovremeno, u bilo kojem trenutku (sekundi) posjećuje stranice. By the way, page load time pri tome je 0.63s, a uptime 100%. Može li se skalabilno, dostupno i korektno? Neki drugi kažu da može.
U čemu je kvaka? U čemu je problem? Odgovor je vrlo jednostavan iako ga možda ne očekujete u ovoj formi.
Problem je u poimanju kvalitete.
Sad bi se ja rado raspisao o Japancima. O lean manufacturingu, o kaizenu, o kanbanu, quality managementu možda. Raspisao bih se i o lean startupima, koji ipak imaju neke ideje o tome kako napraviti softver od kojeg korisnik neće odustati. Kako s malo novaca raditi eksperimente da bi što prije naučili što ima smisla a što ne. O cloud computingu. O skalabilnosti. Tisućama i tisućama korisnika u sekundi. Milijardama transakcija na sat. Moji kolege novinari (ali i oni po društvenim mrežama) mogli bi čudo jedno dodati o tome što se sve može (mora) napraviti da bi softver bio skalabilan, dostupan, prilagodljiv, interoperabilan, otvoren itd. itd. Sve je to danas u domeni javnog znanja i rekao bih da je čudo neviđeno kako ne možemo ta znanja (u kojima smo pojedinačno i grupno na kavama odlični) pretvoriti u nešto što odiše kvalitetom.
Kvaliteta je pojam koji će se morati uvesti u naše školske, studentske i državne ispite. U nekim područjima (pogotovo tamo gdje se profesionalno certificirate), kvaliteta je neizbježni element. Kvaliteta je ... nešto što očekujete u specifikacijama. Ali i nešto s čim se krajnji korisnik može složiti pa čak i da nije unutar predviđenih granica. Kvaliteta je širi društveni i profesionalni konsenzus da smo napravili pravu stvar, koja radi ono što očekujemo. Možda smo stvar i preplatili, ali bar radi. Imamo vremena uvesti i korekciju zahtjeva na trošak jednog dana, barem da se pomaknemo s mjesta.
Kvaliteta je ujedno i dio mentalnog procesa kojeg ćemo na neki način morati uvesti u javnu upravu. Nije sve u procesu na papiru, nešto je i u osmjehu djelatnika ali i u osmjehu zadovoljnog korisnika. Kvaliteta proizlazi jednim dijelom i iz stručnog znanja, a znam da se dio sredstava koji nam stižu unutar operativnih planova EU planira potrošiti upravo za to - razvoj kompetencija da nam ljudi budu stručniji, sposobniji, ali i zadovoljniji i sretniji.
Kvaliteta je taj Sveti Gral za koji nismo sigurni ni što je ni gdje je. Kad već pomislimo da smo ga našli, možda smo odabrali krivi pehar. I taj pehar možda nije najsjajniji niti najbogatiji, nego je možda najjednostavniji i najpraktičniji, kako nas već uči profesor Indiana Jones. "He chose... poorly", reče posljednji čuvar. Nekako kao da smo se pretplatili na pogrešne izbore.
I zato, ne treba raditi sustav koji može odraditi 20.000 zahtjeva u 16 sati. Treba napraviti sustav koji može podržati 200.000 zahtjeva u 60 sekundi. Ili 52.000 u sekundi. I pored toga pogoniti nekoliko desetaka istih ili sličnih procesa istovremeno. Sustav u kojem svih 80.000 poduzetnika može predati izvješće u pet do 12. Pri tome nema kapaciteta koji do tada zuje u prazno jer netko zna kako "posuditi" resurse s drugih lokacija, privatnih i javnih oblaka, grid računala, klastera i nakupina, sve ono što je danas ne normalno, nego jedini način kako to ispravno raditi. Ii to vjerojatno za 10 puta manje novaca nego što je ovaj prvi - vjerujem da većina vas klima potvrdno glavom da to i ne bi bilo tako veliki izazov. Pa čak i oni koji su projektirali jedan od gore navedenih sustava - njima je sigurno, profesionalno, ovo nešto što ih ne veseli previše. A ja priznajem da ne razumijem, nakon svojih tridesetak godina za tipkovnicom računala, kako se ovo događa.
Što reći za kraj - kao i uvijek, imamo posla. Ne samo proizvesti, nego i ostvariti zadovoljstvo. Ne samo kupiti po najnižoj cijeni, pa čak ni po ekonomski najpovoljnijoj ponudi, nego po kriteriju ostvarenja najvećeg zadovoljstva.
Post scriptum, da napomenem, nemam nekakvo osobito visoko mišljenje o novinarstvu u Jutarnjem listu. Mislim da je senzacionalističko, površno, netočno, vođeno niskim pobudama podilaženja širokoj javnosti i slično. Nažalost, tako je kako je, sami smo za to krivi. Sigurno postoje sasvim logični, ispravni razlozi zašto se ovo gore događa. Sigurno su zli novinari preskočili taj detalj ili ga namjerno nisu razumjeli.
Ali da bi nam informatički sustavi mogli bolje funkcionirati, o tome bi se dalo pisati i raspravljati, pa čak i van zatvorenih krugova "neuporabljenih mozgova", kako je to popularno i slikovito objasnio jedan državni dužnosnik, kojem ne prenosimo općepoznato ime.
*O autoru: Ratko Mutavdžić osnivač je i arhitekt rješenja u tvrtki PROJEKTURA, savjetodavnoj tvrtki koja istražuje nove i tehnologije u nastajanju te ih uvodi u različite organizacije. Možete ga pronaći na adresi www.projektura.org ili na elektroničkoj pošti [email protected].
