Snažno ulaganje u infrastrukturu umjetne inteligencije pomaže održati svjetski gospodarski rast oko tri posto, izjavila je 12. listopada u Bangkoku direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Kristalina Georgieva. AI je opisala kao istodobni šok potražnje i ulaganja koji posebno koristi azijskim gospodarstvima uključenima u proizvodnju hardvera.
Prema njezinoj procjeni, val ulaganja mogao bi povećati rast razvijenih azijskih gospodarstava za pola do jednog postotnog boda, a gospodarstava u nastajanju za 0,2 do 0,8 postotnih bodova. Izjava je dana na godišnjim sastancima IMF-a i Svjetske banke, u trenutku kada energetski šok istodobno usporava druge dijelove svjetskog gospodarstva.
Učinak ne nastaje samo prodajom grafičkih procesora. AI podatkovni centar traži memoriju, mrežnu opremu, poslužitelje, hlađenje, transformatore, građevinske radove i dugoročne ugovore za električnu energiju. Azijske zemlje dobivaju narudžbe kroz proizvodnju čipova, sklapanje sustava i izvoz komponenti, a dio koristi prelijeva se na logistiku i stručne usluge.
Taj investicijski ciklus razlikuje se od uobičajene potrošnje softvera. Tvornica ili podatkovni centar zahtijevaju veliki početni kapital i grade se godinama, pa podižu potražnju prije nego što konačna usluga ostvari prihod. Zbog toga AI može kratkoročno poduprijeti rast čak i ako poslovni povrat pojedinih modela još nije dokazan.
Rizik nastaje kada se ista očekivana potražnja višestruko uračuna. Proizvođač čipova gradi kapacitet jer očekuje narudžbe oblaka, operator oblaka naručuje opremu jer očekuje korisnike, a investitor financira korisnika na temelju budućeg rasta. Ako krajnji prihod izostane, prilagodba se može prenijeti kroz cijeli lanac.
Energetsko ograničenje može prekinuti plan i prije tržišne potražnje. Priključak velike snage, mrežni transformator i nova proizvodnja električne energije imaju dulje rokove od nabave poslužitelja. Zemlje koje istodobno razviju proizvodnju opreme i pouzdanu energetsku mrežu zadržat će veći dio koristi; ostale mogu ostati samo izvoznici pojedinih komponenti.
Rast nije jednako raspoređen ni unutar Azije. Tajvan i Južna Koreja imaju vodeće kapacitete za čipove i memoriju, dok Tajland, Malezija i Vijetnam privlače sklapanje, komponente i podatkovne centre. Veći prihod ne znači automatski veću domaću dodanu vrijednost ako se ključna tehnologija, kapital i intelektualno vlasništvo nalaze izvan zemlje.
Tržište rada dobiva potražnju za inženjerima, električarima, stručnjacima za hlađenje, mreže i sigurnost. Nedostatak tih profila povećava plaće i može usporiti projekte. Države mogu poticati obrazovanje i preseljenje stručnjaka, ali moraju izbjeći subvencije koje financiraju radna mjesta bez dugoročnog prijenosa znanja i lokalnih dobavljača.
Za kompanije je ključno odvojiti makroekonomski učinak investicije od povrata pojedinog projekta. Data centar podiže BDP dok se gradi, ali njegov vlasnik treba stalnu popunjenost i cijenu usluge koja pokriva energiju, kamate i zamjenu akceleratora. Brzi tehnološki ciklus može skratiti razdoblje amortizacije na manje godina nego kod klasične infrastrukture.
IMF-ova procjena daje raspon, a ne jamstvo. Sljedeća provjera bit će usporedba investicijskog rasta s produktivnošću, prihodima AI usluga i potrošnjom energije tijekom 2027. Ako tvrtke pretvore kapacitet u mjerljive uštede i nove proizvode, učinak će se zadržati; ako ne, sadašnji doprinos rastu može završiti rezanjem narudžbi i otpisom opreme.
Javne politike trebaju pratiti i raspodjelu koristi. Poticaj za tvornicu ili podatkovni centar ima smisla kada stvara lokalne dobavljače, porezne prihode i vještine. Bez tih uvjeta država može financirati infrastrukturu čiji najveći prihod odlazi vlasnicima opreme i platformi izvan zemlje. Financijski sektor mora pratiti i koncentraciju kredita. Više naizgled različitih projekata može ovisiti o istim kupcima, čipovima i cijenama energije. Banka zato treba testirati scenarij u kojem se istodobno smanjuje najam kapaciteta, raste kamata i odgađa priključak na mrežu, umjesto da svaki projekt procjenjuje odvojeno.