Infrastrukturu možemo kupiti, stručnjake ne možemo

Digitalna infrastruktura može se kupiti brže nego što se mogu školovati ljudi koji je razumiju. Poslužitelji, transformatori, mrežna oprema, softver i licence mogu se uvesti. Stručnjak za visokonaponske sustave, podatkovni centar, cloud platformu, sigurnosno-operativni centar, GPU infrastrukturu ili industrijsko hlađenje ne nastaje preko noći.

Prema Digital Decade podacima, ICT stručnjaci čine 4,9 posto ukupne zaposlenosti u Hrvatskoj, blizu prosjeka EU-a od pet posto, ali je nacionalni cilj za 2030. sedam posto. Ako se kao gruba ilustracija uzme oko 1,7 milijuna zaposlenih, 4,9 posto znači oko 83 tisuće ICT stručnjaka, a sedam posto oko 119 tisuća. Razlika bi bila oko 36 tisuća ljudi. To nije službena projekcija nedostatka, ali pokazuje razmjer ambicije.

DZS-ovi podaci za 2025. daju konkretniju sliku. Samo 14 posto hrvatskih poduzeća zapošljava IT stručnjake, sedam posto ih je pokušalo zaposliti nove, a 48 posto tih poduzeća imalo je poteškoće. Najčešće prepreke bile su očekivanja kandidata o višoj plaći, nedostatak potrebnih vještina, premalen broj kandidata i nedostatak iskustva.

Sam ICT sektor pritom i dalje raste. Prema analizi FINA-inih podataka za 2025. koju je objavio ICTbusiness.info, 9374 ICT tvrtke zapošljavale su 51.393 osobe, 2,7 posto više nego godinu ranije i gotovo trećinu više nego 2021. Udruga HUP-ICT, s drukčijim obuhvatom djelatnosti, navodi više od 56.000 zaposlenih. Tri četvrtine zaposlenih radi u softveru, a 78,6 posto softverskih tvrtki ima najviše pet zaposlenih. To pokazuje strukturni problem: najveći dio stručnjaka radi u malim razvojnim tvrtkama koje izvoze usluge, a znatno manje ih je u infrastrukturi, mrežama, energetici i sigurnosti.

Europa ima isti problem u većem mjerilu. Prema Eurostatu, u EU je 2025. radilo 10,45 milijuna ICT stručnjaka, tek nešto više od polovice cilja od 20 milijuna do 2030. U kibernetičkoj sigurnosti problem se sve manje svodi na jednostavan broj nepopunjenih mjesta. ISC2 je u svom istraživanju za 2025. odustao od jedne zbirne procjene 'workforce gapa' i naglasak prebacio na nedostatak konkretnih vještina: 33 posto ispitanika navodi da njihove organizacije nemaju dovoljno resursa za adekvatno popunjavanje timova, a 29 posto da ne mogu priuštiti stručnjake s potrebnim znanjima. Za Hrvatsku je to važno jer se za iste profile natječe sa znatno većim i platežno snažnijim tržištima.

Problem nije samo broj diplomiranih informatičara, nego struktura tržišta rada. Poduzeća traže ljude koji već znaju raditi na produkcijskim sustavima i razumiju sigurnost, mreže, automatizaciju i kontinuitet poslovanja. Veliki podatkovni centar dodatno traži elektroinženjere, stručnjake za hlađenje, energetsku automatiku, fizičku sigurnost, mrežne operacije, pohranu, virtualizaciju, cloud i rad u smjenama 24 sata dnevno.

Kibernetička sigurnost pokazuje gdje je manjak najdublji. Mate Grbavac i Damir Bujan iz Combisova Odjela za kibernetičku sigurnost kažu da stručnjaka definitivno nedostaje, osobito u području upravljanja, rizika i usklađenosti (GRC), koje nije atraktivno mladim IT stručnjacima. Junioru s osnovnim tehničkim znanjem potrebno je najmanje šest mjeseci do operativne samostalnosti, a za potpuno samostalnog seniora barem tri do pet godina rada. Saša Jušić, član Uprave Infigo IS-a, procjenjuje da junior uz dobar mentoring za jednu do dvije godine može samostalno obavljati određene zadatke, dok je za složenije potrebno tri do pet godina. Najteže se, kaže, zapošljavaju iskusni specijalisti, od GRC konzultanata do stručnjaka za penetracijska testiranja i odgovor na incidente.

Vedran Vujasinović, Senior Director, Cyber Resilience, Span, upozorava da juniora ima, ali kronično nedostaje ljudi s pet, deset ili više godina stvarnog operativnog iskustva. Upozorava i na paradoks automatizacije: „Ako u želji za automatizacijom potpuno eliminiramo juniorske poslove, za pet godina možemo ostati bez seniora.” Razvoj juniora zato mora biti namjeran, s dovoljno stvarnog operativnog rada, a ne svođenje na zatvaranje prijava u sustavu. Najviše, prema Vujasinoviću, nedostaju profili u kojima se spajaju tehnička dubina i prosudba: odgovor na incidente i digitalna forenzika, razvoj pravila za otkrivanje napada, sigurnost identiteta, ofenzivna sigurnost te ljudi koji iz tehničkog signala mogu razumjeti što on znači za poslovanje.

Zadržavanje ljudi otvoreno je pitanje. Combis upozorava da su plaće u drugim članicama EU-a za slične pozicije u kibernetičkoj sigurnosti značajno više, iako izdvajanja rastu, a fluktuacija pada. Vujasinović dodaje da plaća nije jedini odgovor jer lokacija poslodavca sve manje određuje tržište rada: najbolje treba zadržati ozbiljnim odgovornostima i prilikom da grade vlastitu metodologiju, automatizaciju ili platformu. Prosječna neto plaća u hrvatskom ICT sektoru prema FINA-inim podacima u 2025. prvi je put prešla 2000 eura, ali medijan je 974 eura, što pokazuje velike razlike među tvrtkama.

Podatkovni centri imaju vlastitu kadrovsku logiku. Goran Đoreski, direktor Digital Realtyja za Hrvatsku, kaže da podatkovni centri sami po sebi ne zapošljavaju velik broj ljudi, ali jedan zaposlenik u pravilu generira dvadesetak radnih mjesta u širem ekosustavu, od izgradnje i održavanja do sigurnosti i pravnih poslova. Upozorava da razina kvalitete lokalnih dobavljača različitih struka još ne prati standarde gradnje i održavanja kakvi su uobičajeni u Europi, zbog čega je Hrvatska udruga data centara pokrenula aktivnosti za podizanje tih standarda. Pozivajući se na studije španjolske udruge podatkovnih centara Spain DC, Đoreski navodi da jedan euro uložen u podatkovne centre lokalnoj ekonomiji vraća sedam do devet eura. Iz DataBoxa kažu da stručnih ljudi ima, ali da njihov broj treba sustavno povećavati, osobito zbog novih tehnologija hlađenja za AI opremu.

Ni javni sektor nije iznimka. Saša Bilić, predsjednik Uprave APIS IT-a, kao jedno od četiri ključna područja ulaganja u sljedećih pet godina navodi razvoj stručnjaka, koji su preduvjet za sve tehnološke iskorake i dugoročnu održivost državnih digitalnih kapaciteta.

HZZ-ove preporuke za upisnu politiku za 2026. među deficitarne studije na nacionalnoj razini svrstavaju elektrotehniku, računarstvo, strojarstvo, matematiku i fiziku, što se izravno poklapa s profilima potrebnima za digitalnu infrastrukturu. Combis predlaže više programa kibernetičke sigurnosti na IT studijima kako bi ti poslovi postali privlačniji mlađim generacijama.

Manjak ljudi mijenja i način na koji se sigurnost organizira. Antonija Vojnović iz Spana kaže da kibernetička sigurnost danas više nije ograničena tehnologijom, nego dostupnošću ljudi koji znaju upravljati rizicima i odgovoriti na incidente. Nije realno očekivati da svaka organizacija, osobito manja, samostalno razvije vrhunske sposobnosti nadzora i odgovora, pa zajednički kapaciteti i suradnja postaju dio nacionalne otpornosti. Jušić iz Infigo IS-a kao prioritete za sljedeće godine navodi ulaganje u obrazovanje i razvoj kompetencija, jaču suradnju javnog i privatnog sektora te stvaranje uvjeta da kvalitetni stručnjaci ostanu u Hrvatskoj.

Posebno je važna regionalna dimenzija. Ako se veliki projekti najavljuju izvan Zagreba, treba znati postoji li ondje lokalni bazen tehničkih ljudi ili će radna snaga dolaziti iz Zagreba, inozemstva ili kroz rad na daljinu. To utječe na stvarne lokalne učinke investicije.

Najavljeni projekti već daju prve brojke. Za Pantheon u Topuskom najavljuje se oko 3000 radnih mjesta tijekom izgradnje i oko 1500 nakon početka rada, a za AI podatkovni centar u Novoj Gradiški 30 visokokvalificiranih stručnjaka i 40 tehničkih i uslužnih radnika. Neovisne potvrde o tome odakle bi ti ljudi došli i kakve bi kvalifikacije morali imati zasad nema.

Za razvoj stručnjaka presudan je i način na koji se ulazi u profesiju. Poslodavci mogu privući juniore, ali bez mentorstva, rada na stvarnim produkcijskim sustavima i postupnog preuzimanja odgovornosti neće nastati nova generacija seniora. Automatizacija i AI mogu ukloniti dio rutinskih poslova, ali ako se potpuno uklone i početne pozicije na kojima se stječe iskustvo, tržište za nekoliko godina može imati još veći problem s ljudima koji razumiju cijeli sustav, a ne samo pojedini alat.

Podatkovni centri dodatno šire kadrovsku bazu izvan klasičnog IT-a. Za neprekidan rad trebaju električare, elektroinženjere, strojare, rashladne tehničare, stručnjake za automatiku, mreže, fizičku sigurnost i operativne timove koji rade u smjenama. Velik dio tih kompetencija ne može se steći samo u učionici. Stručne prakse, mentorski programi te suradnja tvrtki sa strukovnim školama i tehničkim fakultetima zato postaju jednako važni kao broj upisnih mjesta.

Pritom treba mjeriti i vrijeme popunjavanja radnih mjesta, fluktuaciju te broj ljudi koji ostaju u struci nakon dvije ili tri godine. Bez tih pokazatelja broj upisanih i diplomiranih ne govori dovoljno o stvarno raspoloživom kapacitetu tržišta rada.

Ima li Hrvatska ljude za digitalnu budućnost? Odgovor ovisi o tome koliko ljudi trebaju planirani projekti, koliko ih tržište realno ima, koliko ih godišnje izlazi iz obrazovanja i koliko ih radi za strane klijente iz Hrvatske. Sugovornici se slažu u jednom: tehnologija se može kupiti, ali iskustvo se mora izgraditi.

* Projekt izrade serijala tekstova pod zajedničkim naslovom „Čija je digitalna Hrvatska? – Infrastruktura, sigurnost i interesi iza digitalne budućnosti države“ objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.