Jesmo li dosegli najveće povećanje produktivnosti u stoljeću?

Pandemija koronavirusa u jednom trenutku “zatvorila“ je više od četiri milijarde ljudi u njihove domove te ih prisilila da rade iz njih, ako je to bilo moguće. Istovremeno, to je možda donijelo najveće povećanje produktivnosti u stoljeću.

Neplanirani eksperiment prema prvotnim analizama donosi povećanje produktivnosti od 13 posto, ako se podrazumijeva prosječni radni tjedan od 38 sati. Kad bi polovica radne snage ostalo u takvom odnosu, to bi značilo povećanje produktivnosti od 6,5 posto, a tako nešto nije viđeno unatoč brojnim pokušajima s kraja prošlog i kroz cijelo ovo stoljeće.

Primjerice, radikalne mikroekonomske reforme u devedesetima prošlog stoljeća uključivale su privatizaciju, deregulaciju i posebnu politiku okrenutu prema konkurentnosti na nacionalnoj razini. Sve s ciljem da se produktivnost poveća za 5,5 posto na istoj toj nacionalnoj razini.

Kad se sad to pogleda, plan je bio više nego optimističan... U stvarnosti je dugoročno postignut godišnji rast niži od jedan posto. Stoga, 6,5 posto čini se uistinu mnogo. I ne čudi zašto je to tako. Ljudi u prosjeku putuju jedan sat na posao i s posla, što se nije promijenilo još od vremena neolitika ili mlađeg kamenog doba, koje se odvijalo oko 2000 godine prije Krista, kako navodi Marchettijev zakon. U istom smjeru je kroz svoja saznanja išao i Bertrand Russell.

Dakle, kad se isključe putovanje na i s posla te spremanje za posao, dolazi se do podatka da zaposlenik u prosjeku provodi 48 minuta više uz posao nego prije rada na daljinu. Istovremeno, uzima samo 12 minuta slobodnog vremena tijekom radnog vremena. Otkrića su to stručnjaka s Harvarda i Sveučilišta New York (NYU).

I dok to nekima uistinu jest benefit u svakom smislu, drugima nije. Oni koji vole socijalni kontakt, interakciju i fizičku prisutnost kolega, nadređenih ili podređenih, s vremenom padaju u depresiju, pate od tjeskobe... Oni kojima sve to nije bitno zadovoljniji su nego prije, a uz to ostvaruju i financijski benefit jer ne moraju trošiti novac na hranu i putovanje.

U konačnici, imaju li ove brojke dugoročno pokrića ili ne, vidjet ćemo ako barem polovica radne snage koja proteklih mjeseci radi na daljinu nastavi u tom smjeru narednih godina. Ali, period je to u kojem bi trebalo uzeti u obzir sve nedostatke pa olakšati takvo stanje onima kojima ne odgovara. Odnosno, izvući maksimum od onih kojima odgovara.