KOLUMNA - IVANA ŠEŠO

Zašto ne slušamo Dalai Lamu?

Zašto ne slušamo Dalai Lamu?
Dražen Tomić

Dalai Lama  je na pitanje što ga je najviše iznenadilo o čovječanstvu navodno odgovorio: „Čovjek! Jer on žrtvuje svoje zdravlje kako bi zaradio novac. Tada žrtvuje novac kako bi ozdravio,  onda je toliko zabrinut za  budućnost da ne uživa u sadašnjosti, a rezultat toga  je da ne živi ni u sadašnjosti  ni u budućnosti, živi kao da nikada neće umrijeti, a potom umire kao da nikada nije stvarno živio.“

Možda je moja vjera u čovjeka slijepa, ali čovjek nije glup. On zna i lijepo i dobro i kvalitetno živjeti. Zna uživati. Prepoznaje dobrobiti izostanka stresa u životu. Teži  upravo tome da jednom više ne žrtvuje svoje zdravlje kako bi zaradio novac. Pitanje je samo zašto ga je, negdje na početku, uopće počeo žrtvovati?

Postavila sam to pitanje osobama koje poznajem i čini se da tako žive, pa i  samoj sebi. Sve sam ih upoznala s Dalai Laminim razmišljanjem i zamolila da se doista potrude prepoznati razlog takvog načina života. Nakon oluje mozgova i  stavljanja na papir svih odgovora, kao zajednički nazivnik dobili smo „potrebu za osjećajem sigurnosti“. Sve nas je najviše „žuljalo“ upravo zdravlje i činjenica da zdravstvene usluge svakim danom sve više koštaju i sve je manja šansa da ih dobijemo ako nemamo novaca. Čista potreba za preživljavanjem, rekla bih.

Složili smo se da radimo, brinemo o budućnosti i  ugrožavamo svoje zdravlje radi novca,  kako bi se osjećali sigurnima i kako bi svojim bližnjima pružili taj osjećaj. Sve oko nas košta.  U grupi je prevladalo uvjerenje da novac ne pruža luksuz, već prvenstveno osigurava osnovno preživljavanje, minimalnu kvalitetu života i zdravlja. Jesu li danas osnovne stvari potrebne za preživljavanje postale toliko skupe da ih se doista može nazvati luksuzom počevši od same potrebe za produljenjem vrste?

Ne mogu govoriti o drugim zemljama ali, jesu li i djeca u Hrvatskoj danas privilegija super bogatih koji ne ovise o natalitetnoj politici ove zemlje i siromašnih kojima odgovara trenutna politika pa rađaju po sistemu bolje išta nego ništa?

Nije li visoko obrazovana populacija s prosječnom plaćom visoke stručne spreme diskriminirana naknadama za odlazak na bolovanje radi komplikacija u trudnoći i porodiljnim naknadama posebice nakon prvih šest mjeseci porodiljskog dopusta? Ne stvara li takva natalitetna politika državu neobrazovanih i siromašnih? Od kuda će država smoći novac za socijalnu politiku kada srednjeg sloja više ne bude? Šačica bogatih uvijek može pribaviti neko drugo državljanstvo, u zemlji manjih poreza.

O reformi zdravstva da i ne govorim...zaboli me želudac od A i B listi i kazni za liječnike. Tko uopće može povjerovati da će liječnici na prvo mjesto stavljati interes pacijenta dok im visi penalizacija nad glavom? Zašto bi zbog nekog pacijenta riskirali smanjenje plaće i  time ugrozili sebe i svoju obitelji? Ako nisi mrtav, zdrav si i gotovo.

Zlo mi je i od kraja mjeseca u bolnicama kada se novaca za operacije nema pa se ljudi šalju kući, i od MRSE u operacijskim dvoranama jer su  stare i više ih se ne može sterilizirati, a posebice od nejednakosti jer u Zagrebu  u bolnici možeš dobiti puno bolju skrb nego u Splitu, Šibeniku, Zadru. Željela bih biti jednako zbrinuta i liječena gdje god se putujući našla u nevolji u svojoj zemlji. Željela bih se osjećati jednako „dobro osiguranom“ u Osijeku, Zadru, Virovitici....

Zaboli me želudac i od humanitarnih akcija za bolesnu djecu kada se cijela Hrvatska ujedinjuje i sakuplja novac oslobađajući državu obaveze da se ona brine za svoje građane, za svoju djecu. Da, tako spašavamo nečiji život i zdravlje i naravno to je važno, ali isto tako masovno dajemo HZZO- u oprost svaki puta kada se ne pobrine za svojeg osiguranika pozivajući se na ovaj ili onaj pravilnik. Zakoni nisu samo zato da se na njih poziva nego i zato da se mijenjaju po potrebi čovjeka, nastali su radi potrebe ljudi  i ljudima trebaju služiti.

A prijedlog mirovinske reforme? Zašto se nečija stečena prava ne smiju dirati, ali je u redu one o kojima država ovisi da ta stečena prava osiguraju svakodnevno osiromašivati i obeshrabrivati? Što poručujemo mladima? Ovdje posao nikada nećete dočekati, idite van? Nemojte se žuriti sa studiranjem, živite na grbači roditelja? Ne isplati se početi raditi prije tridesete, ionako ćete se umrijeti na poslu? To što ćete raditi ne znači da ćete u starosti dostojanstveno živjeti jer novaca nema? Sami se pobrinite za svoje mirovine (radite dodatno) jer novac koji sada uplaćujete, njega trošimo za sadašnje umirovljenike?

Ukratko: da bi jeo - radi, da bi se razmnožavao - radi, da bi mogao platiti zdravstvene usluge -radi, da bi mogao živjeti kada ne budeš mogao raditi - radi.

U Hrvatskoj kada bi čovjek htio poslušati Dalai Lamu trebao bi se odreći osnovne ljudske potrebe, one za preživljavanjem. Ne rade ljudi tri posla radi skupog auta, kuće ili jahte nego radi hrane, odjeće, obuće, zdravstvenih usluga i vlastite djece. Da bi ovdje „živio“ ,  trebao bi prestati željeti preživjeti i kao čovjek i kao vrsta.

A onda pogledam dokumentarac Michaela Moora „Sicko“ i imam dvije mogućnosti: tješiti se što ne živim u Americi ili plakati jer se sjećam kako je bilo u Federaciji sa šest socijalističkih republika i dvije autonomne pokrajine i pitati se kako smo od „tamo“ došli „ovdje“ i zašto, kada postoje pozitivni primjeri u Europi ne učimo do njih?

Na kraju se jednostavno pomirim sa spoznajom da postoje pametne i glupe države. Jedne prepoznaju, a druge ne, da je najveće blago svake zemlje čovjek.

 

 

O autorici: Ivana Šešo,  mr. socijalna pedagoginja. Osposobljena je za savjetovanje po principu Realitetne terapije.  Bavi se pojedinačnim i grupnim psihosocijalnim tretmanom. U svom radu primjenjuje različite terapijske pristupe: prvenstveno princip teorije izbora, sistemski i psihodinamski pristup te brojne kreativne tehnike rada. Autorica je knjige(sa Pršić Emina)  Nedostaje? Ne. Dostaje!