Kriptirani diskovi najbolja su moguća zaštita od nepoželjnih pogleda i da bi ih se "probilo", potrebni su mjeseci, godine pa i stoljeća, čak i uz korištenje najmoćnijih računala koja postoje u ovom trenutku. Ali...
Postoje i neke negativne strane ove priče. Jer, ako se uzme u obzir da je kriptirani disk isključivo u rukama njegovog vlasnika, gubitak lozinke značio bi i gubitak pristupa svim tim podacima koji su zaštićeni enkripcijom. Što je i logično.
Dakle, čak i u slučaju rušenja diska, povrat informacija na njemu zahtijeva lozinku. Bez nje, disk je neupotrebljiv, što i jest glavna stavka korištenja enkripcije. Zato, ako niste spremni na takav rizik i ne činite "backup" dovoljno često, bolje se nemojte upuštati u ovu "avanturu".
No, dobra vijest oko ove loše jest da je to jedina "loša" strana kriptiranih diskova. Oni ne usporavaju računalo, ne usporavaju prijenos podataka ili bilo što drugo. Ukratko, kriptirani disk nudi apsolutno sve mogućnosti kao i onaj koji nije kriptiran. Ta "mala" razlika je potreba za lozinkom u svakom trenutku jer se u suprotnom može izgubiti pristup disku.
Što se same enkripcije tiče, ona je bazirana na kriptografiji i ima dva tipa - javna i simetrična. Kod javne koriste se dva različita "ključa", jedan javni i jedan privatni.
Onaj javni dostupan je svima, ali samo uz privatni se može "otključati" informacija. Primjerice, ako šaljete e-mail poruku, koristite "privatni ključ" za enkripciju i potom te informacije putuju "javnim prostorom", ali do sadržaja informacije može se samo uz posjedovanje "privatnog ključa". Često korišteni primjeri su RSA algoritam, digitalni potpisi, VPN, SSL/TLS i program PGP...
Simetrična enkripcija je takva da pošiljatelj i primatelj koriste isti ključ za enkripciju, što uvelike pojednostavljuje cijeli proces, ali ga i čini bržim. Kao i nesigurnijim jer ako se presretne, moguće je "provaliti" u njega. Tip simetričnog ključa bio je DES (Data Encryption Standard), kojeg je kasnije zamijenio moderniji AES (Advanced Encryption Standard).
