KOLUMNA - GORAN RADIĆ

PRO-KRASTI-NACIJA - Najbolje stvari u poslu napravio sam ili pod pritiskom roka...

PRO-KRASTI-NACIJA - Najbolje stvari u poslu napravio sam ili pod pritiskom roka...

Najbolje stvari u poslu napravio sam ili pod pritiskom roka kojeg je zadao netko drugi ili kad uopće nisam radio, tj. kad sam se samo zavaravao da radim.

Vrlo malo ljudi znam kojima je poznat izraz prokrastinacija. O tome nas ništa nisu učili na fakultetu. Namjerno sam se poigrao lomljenjem te riječi u naslovu ovog teksta da pomislite kako ovdje piše nešto o tome kako nas je kao naciju netko profesionalno (propisno) pokrao ili da smo nacija koja zna profesionalno krasti.  Za takve tužne eseje bolje je otići na neke druge portale.

Ne znam postoji li neki bolji hrvatski izraz za isto. Prokrastinacija (eng. procrastination) je ono ponašanje kada umjesto da se bavimo nečim što moramo žurno obaviti radije trošimo vrijeme na neke stvari nižeg ili nikakvog prioriteta. Ako ste u svojem profesionalnom životu suočeni s puno dnevnih zadataka onda ste možda već bili na nekom tečaju time managementa ili barem nabavili knjigu Get Things Done Davida Allena. Dobra je šansa da ste neke GTD aplikacije skidali s interneta i pokušavali ih koristiti. Moguće da ste trošili vrijeme na usklađivanje kategorija i flagova u Outlooku kako biste ga prilagodili GTD tehnici. Vjerujem da imate i neku aplikaciju za Task Management na svojem pametnom telefonu. Koristim ih nekoliko, ali mi ni jedna nije prirasla srcu.

Prokrastinacija je jedna sveraširena pojava, da ne kažem bolest. Većina ljudi pati od nje. Studenti zbog nje ne uče redovito i na vrijeme, pa onda ispite spremaju noć prije. No radi li se zaista o pukom traćenju vremena?

Naime kada ne radite ono što biste žurno morali obaviti to ne znači uvijek da ne radite baš ništa korisno. Ponekad se relaksirate, možda nešto čitate, učite, družite se (virtualno?), diskutirate, obavljate neke druge, također bitne poslove iako ih vi u tom trenutku sami ne smatrate hitnim.

Čovjek koji je od prokrastinacije napravio unosan posao i jedan od mojih najdražih blogera, potpuno uvrnuti James Altucher, napisao je post 5 Great Things About Procrastination.

James kaže kako je njegova supruga stalno uzrujana zbog toga što se on satima bavi naizgled nevažnim stvarima. Na primjer kada cijeli vikend provede odgovarajući na komentare na svojem blogu, a imao je plan raditi nešto važnije što odgađa već tjednima. Ako za Jamesa znate od ranije, ili ste već kliknuli na njegov post u pola čitanja ovog, onda znate da je on investitor, autor i poduzetnik. I to prilično uspješniji od većine vas koji ovo čitate. Ipak, on priznaje da baš svaki dan prokrastinira zbog sljedećih 5 razloga.

A)     Čini stvari koje voli. (To je dobro za raspoloženje. James igra šah isto kao i ja. Najviše volim igrati ovdje na 2 minute, trenutni rejting na mašini mi je 539, a vi onda zamislite koliko je to prokrastinacije.)

B)      Sluša. (Najčešće unutarnje glasove koji mu nekad pomognu shvatiti da ono što je smatrao hitnim na koncu uopće nije bilo hitno.)

C)      Delegira. (Prokrastinacija mu govori da nešto ne voli raditi. Zašto to onda ne delegirati nekome tko voli ili mora.)

D)     Zaustavlja. (Ponekad se odluka da nešto uopće ne treba odraditi iskristalizira ako joj damo vremena.)

E)      Brainstorma. (Uvijek je moguće preispitati ideju s nekim drugim.)

Znači, prokrastinacija može biti dobra. Moram priznati da je podjednako volim koliko i mrzim svaki puta kad me spriječi u odrađivanju onoga što sam „morao“. Osim za malom šahovskom pločom na ekranu, ona i ja družimo se na Linkedinu, Facebooku, Twitteru i raznim drugim mjestima. Bez nje možda ne bih upoznao desetke i desetke sjajnih faca. Od šaljivog bankara iz Bakua kojeg sam odrao u šahu i kojem ću kad tad nešto prodati (kad mu pustim valjda), do nekih neumornih fejsbukaša koji će se ovdje prepoznati, a s kojima mogu do kasno u noć čavrljati o problematici poduzetništva, startupa, naše industrije ili o nekom desetom pitanju koje je netko baš potegao na svojem zidu ili u nekoj od grupa gdje cijedimo svoje mozgove (CISEx, Startups Croatia, itd). To su naši mali think tankovi koje ad hoc formiramo.

Družim se s njome i na FB stranicama i Twitter profilima svojih brendova. Često se pri tom osjećam autistično, ali kažu da je dobro za SEO. Ima li veće sreće nego kad vas izguglaju u nekom kutku planeta pa pošalju email?

Jedna moja prokrastinacija je pisanje ovog članka za ICT Business portal. Iako urednik Dražen misli da je to hitno i bitno, pa pritišće da mu članak pošaljem još večeras, ja na ovo ne gledam kao na nešto hitno, već sam nešto važno i hitno upravo ostavio po strani. Valjda zato i guštam toliko u pisanju.

Možda ujutro više ne bude tako važno.

Jedan moj stari prijatelj, zakleti hedonist je često potezao onu da s čime vrijedi tjerati vrijedi i pretjerati, ali svi dobro znamo da je umjerenost korisna. Zato se ipak treba zapitati koliko zapravo prokrastiniramo. Pretjerujemo li? Vjerojatno vrijedi formula da je suma svih prokrastinacija pojedinaca jednaka ukupnoj prokrastinaciji društva. No što kad kao društvo ne obavimo bitno, a obavimo nebitno?

Može li nas u tom slučaju jače dohvatiti ekonomska kriza? Možemo li zaboraviti realizirati planove i strategije? Ili ih zaboraviti napisati? Može li nas to dovesti u situaciju vremenskog tjesnaca kad pomislimo da ništa drugo više ne pomaže nego samo neka brza rješenja - neki bolni rezovi?

Upravo sam vođen ovom mišlju na početku teksta napisao da svakome od nas dobro dođe rok kojeg je zadao netko drugi. U mojem slučaju to je prije svega najveći kralj, kupac, a tu su i obaveze prema partnerima, kolegama, zaposlenicima.

U svojem članku o problemu imenovanja tvrtki pri registraciji Dražen Tomić je podsjetio na problem o kojem smo i previše prokrastinirali, odradili stotine malih think tankova, otvorili prilično popularnu FB stranicu, te na koncu njome proizveli reakciju resornih ministara koji su još u studenom prošle godine obećali da će ovaj problem rješiti do kraja 2012. No taj rok nismo mi zadali njima nego oni sami sebi, pa su ga onda prošli mjesec pomaknuli i obećali rješenje do sredine 2013. Možda sad upravo čine stvari koje vole, slušaju unutarnje glasove, delegiraju, zaustavljaju (ne valjda!?), ili brainstormaju.

Postoji li uopće ikakva mogućnost da im mi zadamo rok i tako pomognemo?

Da budemo kupac, kralj, partner?

I za mnoge druge teme naravno.