Opet smo manje-više konkurentni…

Opet smo manje-više konkurentni…

Foto: Dražen Tomić

Kao i svake godine, ne mogu ne napisati osvrt na godišnje Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2013 – 2014 koju redovno izdaje Svjetski gospodarski forum (World Economic Forum) i nekako očekujem to izvješće poput studenta koji nije siguran je li prošao ispit ili nije. No, očekivanje se utoliko razlikuje jer je bodovanje zamišljeno na potpuno drugačiji način: pozicioniranje nije apsolutno (kao na ispitu na fakultetu, gdje se svi neovisno jedni o drugima trudimo postići što veći broj bodova) već relativno (države se na neki način međusobno natječu, i vaša pozicija ne ovisi samo o vašim aktivnostima nego i o aktivnostima, ili neaktivnostima, drugih).

Za početak, Izvješće je globalno – u njemu sudjeluje ove godine 148. zemalja na svijetu (ove godine 4 više nego prošle) i daljnje sudjelovanje vjerojatno više ovisi o raspoloženju pojedinih revolucija koje stvaraju novi zemljopisni raspored. No, u njemu sudjeluju sve relevantne svjetske ekonomije i dovoljno je detaljno da možete razaznati što vam je za činiti i što drugi čine bolje od vas.

Koliko su rezultati relevantni?

Gledano Hrvatsku, mi sudjelujemo već nekoliko godina. I samo uvrštavanje u Izvješće određen je dobar znak – znak da smo relevantna i globalna ekonomija čiji se trendovi mogu usporediti s drugima. Nažalost, pitanje je je li Izvješće što se tiče Hrvatske moglo biti relevantnije, jer je sudjelovalo (tek) 80 anketiranih „rukovoditelja vodećih hrvatskih poduzeća i institucija“. Ne samo da je to relativno mali broj, nego je upitno što kod nas znači „vodeće poduzeće ili institucija“ – ako je to veličina u smislu prihoda ili broja zaposlenih, bojim se da nismo uzeli u obzir veliki broj srednjih i malih tvrtki koje su danas potencijalni motor industrija i imaju drugačije probleme i mogućnosti nego što to imaju „veliki“. No, u Izvješću nisu navedeni ti detalji, tako da samo možemo vjerovati rezultatima i raspravljati o onome što je u njima izneseno.

Hrvatska je na 75. mjestu

Dakle, ove godine smo na 75. mjestu što se tiče globalne konkurentnosti, što je, rekli bi, napredak od 6 mjesta u odnosu na prošlu godinu (kada smo bili 81.) U usporedbi s drugim, teško je izvući nekakav pametni zaključak: gledano globalno, i dalje su dominantni veliki koji se gotovo ne miču sa svojih pozicija, kao što su Švicarska (1.), Singapur (2.) ili Finska (3.) države koje se zadržale svoje pozicije. Na balkanskoj i bližoj listi, opet je očekivani kaos, neke države su napredovale (Bugarska, Crna Gora, Makedonija), neke su nazadovale (Češka, Slovenija, Slovačka, Srbija) za par mjesta. Ništa neočekivano, ništa drastično i nevjerojatno.

Što smo uspjeli napraviti?

Možda je krivo pitanje što smo uspjeli napraviti, više je pitanje što se dogodilo. Najveći napredak (da sad ne objašnjavam metodologiju, možete pogledati i pročitati samo izvješće) ostvarili su faktori koji su vezani direktno za članstvo u Europskoj Uniji (odnosno, s obzirom na to da je Izvješće pripremano u proljeće 2013, vezano za aktivnosti pristupa). Tako na primjer, pozitivno su se pomaknuli „zapreke trgovini“, „zahtjevnost carinske procedure“, „intenzitet konkurencije“, „raspoloživost ponude dobavljača“ ili „pristup financijskim uslugama“ – elementi koji su regulirani samom činjenicom da smo ih morali ostvariti u okviru ispunjavanja uvjeta za pristupanje. Isto tako, nizom zakonskih prilagodbi (zapravo više promjena propisa i procedura za koje tek očekujemo da bolje zažive u praksi), napredovali smo u „korupciji za javne fondove“, „mito i korupcija“, „indeks pravne zaštite ulagača“, „organizirani kriminal“ i slično. Bitno pitanje na koje će vrijeme tek dati odgovor jest – je li to bilo ispunjavanje želja i odrađivanje pritiska Europske unije ili stvarno niz aktivnosti koje se eto reflektiraju na našu poziciju unutar Izvješća, vidjet ćemo na sljedećem izvješću, kada se opustimo jer smo, eto, ušli u tu Uniju i ostvarili san Hrvata od stoljeća sedmog.

Nije sve na javnom sektoru, nešto je i u privatnom

Naravno, nešto je bila i inicijativa privatnog sektora, kao što su „ulaganja poslovnog sektora u R&D“, „orijentacija kupcima“ ili „etičnost ponašanja poduzeća“ no promjene nisu bilo toliko brojne ili indikativne jednostavno jer, tu niti ne leži najveći problem. I dalje smo vrlo ovisni o aktivnostima koje jednostavno mora odraditi javni sektor. Neki problemi su veliki i značajni i prilično nam otežavaju bilo kakvu promjenu, poput „javni dug“, „uloga stranih ulaganja u razvoju“, „kvaliteta javne nabave“ ili „transparentnost politike vlade“. Slično misle i poduzetnici koji su kao najveće probleme istakli „niska učinkovitost javne uprave“, „nestabilnost politika“, „korupcija“, „porezne stope“ ili „restriktivno radno zakonodavstvo“. Zanimljivo, poduzetnici vjeruju da se većina problema mora riješiti radom javne uprave ili odlukama Vlade, što je izravno potvrdio i ministar Vrdoljak tijekom prezentacije Izvješća prošli tjedan.

Konkurentno gledano, i dalje smo na temeljnim problemima

Gledajući Izvješće i pojedine kategorije – najlakše je zaključiti da stojimo u mjestu. Iako smo se pomaknuli nešto, pogledajte pregled i nažalost, nema velikog odmaka ili specifičnosti koja bi nas mogla razlučiti od konkurencije. Kada izuzmemo javnu upravu i ono što bi očekivali, odnosno probleme koje bi i bez Izvješća mogli prepoznati, isplivalo je nekoliko problema koje jednostavno u zajedničkom naporu, moramo nekako adresirati.

Osnovni problem je „inovacijski kapacitet“. Bez obzira na to što mislili o sebi, spominjali Teslu, Boškovića, Penkalu i što ti ja znam koga sve ne, jednostavno, nismo osigurali proces inovacije i kapacitet koji ga treba pratiti. Nemamo kulturu inovacija. Ne potičemo inovacije u organizacijama. Ne znamo kako organizirati upravljanje inovacijama. Ne potičemo osnovnu invenciju putem politika koje bi ih mogle ostvariti. Ne brinemo o novim generacijama i jednostavnije je od njih napraviti potrošača nego kreatora.

Dalje, nemamo „sofisticiranu proizvodnu tehnologiju“. Nažalost, opet, bez obzira na to što mislili, održavamo svoju industriju na tehnološkim rješenjima koje su visoko konkurentne zemlje davnih dana napustili i prodali ih onima koji su ih prodali nama. Nemamo podršku novim, propulzivnim i drugačijim tehnologijama koje bi mogle postati globalno konkurentne – ne samo to, nego, lakše je ignorirati ili negirati tvrtke i izumitelje koji žele izaći na globalno tržište nego, zajedno s njima, rudarski kopati kamen po kamen da bi, na primjer, kreirali automobilsku industriju u Hrvatskoj.

Nemamo niti organiziranu „razvijenost marketinga“ ili „razvijenost klastera“ (industrijskih). Što točno želimo? Kakvu konkurentnost razvijamo? Po čemu uopće želimo biti prepoznati u svijetu? Na koji način to želimo ostvariti? Trenutno je to vrlo razbacano i tek se mali broj proizvođača i niša industrija uspio donekle pozicionirati u svijetu, ali to je strahovit napor pojedinaca. Vjerujem i nadam se da će jednom jedna od „klaster“ inicijativa uspjeti i da će se pojaviti kvalitetna „industrijska strategija“. Nadam se isto tako da ćemo vremenom početi više cijeniti određene „niše“ koje nam mogu donijeti kontinuirani rast u određenim kategorijama, a ne vječno se koncentrirati u kategorije „tekstil, krumpir, more i pjesama...“.

Ključna riječ u ovom tekstu, shvatili ste, je „nadam se“. Ali valja i nešto raditi, pa nam slijede godine krvi, znoja i suza. No, što ćete, sami smo se doveli u ovu situaciju.

Više informacija na: http://www.konkurentnost.hr/Default.aspx

 

 

*O autoru: Ratko Mutavdžić osnivač je i arhitekt rješenja u tvrtki PROJEKTURA, savjetodavnoj tvrtki koja istražuje nove i tehnologije u nastajanju te ih uvodi u različite organizacije. Možete ga pronaći na adresi www.projektura.org ili na elektroničkoj pošti ratko.mutavdzic@projektura.org.

Još iz kategorije

DESET GODINA DO PONOĆI: Četiri hitne globalne krize i njihova strateška rješenja

DESET GODINA DO PONOĆI: Četiri hitne globalne krize i njihova strateška rješenja

03.07.2020. komentiraj

Svijet ima 10 godina za riješiti svoje hitne izazove ili će biti prekasno. U svojoj novoj knjizi „DESET GODINA DO PONOĆI: Četiri hitne globalne krize i njihova strateška rješenja (4. kolovoza 2020.; Berret-Koehler), Blair Sheppard objašnjava zašto je taj vremenski okvir tako presudan, koji su najhitniji izazovi i ključni elementi rješenja.

Koronavirus kriza: regija CEE u padu

Koronavirus kriza: regija CEE u padu

25.06.2020. komentiraj

Kako funkcioniraju tržišta Srednje Europe? Poslovni stručnjak Andreas Schwabe, viši ekonomist u Raiffeisen Bank International AG (RBI) i diplomant MBA programa Global Executive na poslovnoj školi WU Executive Academy, analizirao je utjecaj koronavirus krize na regiju CEE s posebnim fokusom na ekonomije Hrvatske, Rusije, Rumunjske i Bugarske.

Kako odabrati pravi printer za kućni ured

Kako odabrati pravi printer za kućni ured

24.06.2020. komentiraj

Rad na daljinu postao je potreba kao nikad prije u trenucima pandemije koronavirusa pa su se zaposlenici morali prilagođavati, što je podrazumijevalo nabavku ključnih “alata” za kvalitetan rad. A jedan od njih za neke je svakako printer.