Vjerujem da ste barem jednom u životu slagali puzzle. Pišem onako kako se piše, možda bih mogao koristiti slagalica, ali razumijete o čemu pričam. Možda ste krenuli s jednostavnim, dok ste još bili dijete - tada vam je 9 ili 15 dijelova bilo dovoljno jednostavno. Vremenom, prešli ste na 100, 200, 500 a oni vrlo ambiciozni na 1000. Nije da ih nema i više, ali za to stvarno morate imati dovoljno vremena. No slagalice su bile i ostale vrlo popularna igra za zabavu, kojoj ne odolijevaju generacije djece i onih malo starijih koji se njima bave.
Slagalice me ponekad podsjećaju na naše životne izazove. Složenije nije jednostavno složiti kao što niti složene i zamršene životne izazove ne možete odraditi odmah na prvu ruku. No, u svakoj slagalici imate odličnog pomagača - na kutiji ili na posebnoj slici nalazi se već složena konačna slika koju morate složiti i koja vam služi kao vodič ili arhitektura prema kojoj određujete koje dijelove kamo slažete ili ih grupirate dok se ne prihvatite određenog dijela.
Pravila su ovdje prilično jasna:
- Morate složiti SVE dijelove slagalice. Ako vam nakon 9000 dijelova nedostaje samo i jedan komad - imat ćete osjećaj kao da niste napravili ništa
- SVI dijelovi moraju biti na svom mjestu. Samo točna pozicija svih dijelova daje vam potpunu sliku. I tu nema varanja, jer poput sporta, možete prevariti samo samoga sebe.
- Ne možete primjeniti silu - SVI dijelovi moraju se sklopiti točno onako kako je nacrtano i na točno predviđenom mjestu. Ne možete "ugurati" dio tamo gdje mu nije mjesto. Ne možete koristiti škare, čekić, motornu pilu i slično.
- Sasvim je u redu pogriješiti. Napraviti nešto pogrešno, djelomično to rastaviti i raditi ispočetka. To je samo manja smetnja u ostvarenju cilja.
Zanimljivo, ovo su pravila koja objašnjavamo djeci kada se uče slagati slagalice. Kako to da onda na ta pravila zaboravimo kada odrastemo? Kako to da pokušavamo napraviti kraće i brže puteve, ugurati stvari tamo gdje im nije mjesto i ljutimo se koliko god se to može kada shvatimo da idemo pogrešnim putem i moramo iznova? Život je čudan, zar ne?
Dalje bih mogao nastaviti i po informatici i po ekonomiji, ovisno o tome što vas više zanima i što je više tema dana. Ali, zapravo je svejedno, jer su neke stvari toliko univerzalne da se ne moram potruditi nešto posebno - stvari će se već složiti na svoje mjesto. Ali, idemo o informatici u društvu.
Informatika je prilično složena znanost. Možda vam izgleda da je sve jednostavno na dodir prsta, ali stvari ispod vrlo su komplicirane i složene. Da bi složili informatičku slagalicu, više od svega vam treba "konačna slika". Blueprint. Nacrt. Arhitektura. Slika. Zapravo, treba vam vizija kako će stvari izgledati kada se jednom sve postavi na svoje mjesto. Treba vam cilj kojeg želite ostvariti i do kojeg će vam sve zapravo biti privremene prepreke koje, visoko podignuta čela, možete savladati nakon niza pokušaja i pogrešaka. I to je u redu. Zapravo, kao kod slagalice. Morate imati konačnu sliku da ne predugo miješate svih 9000 informatičkih dijelova koje pokušavate složiti u smislenu cjelinu. Tada možete raditi u grupama. Možete kreirati timove. Timovi se mogu jednostavno koordinirati. Napraviti će nekoliko "poddijelova" koji će se kasnije složiti u cjelinu. Zapravo, postaje prilično jednostavno. No, ključ svega uvijek je "konačna slika". Morate ju imati. Morate ju pažljivo čuvati, jer ako ju izgubite, biti će vrlo nezgodno. Vjerojatno će se slaganje slagalice produžiti za nekoliko puta. A možda ćete i odustati od konačnog cilja.
Ponekad mi se čini kao da slažemo slagalicu od nekoliko tisuća dijelova, a da zapravo nemamo vodič za slaganje - konačnu sliku.
Mislim da je to jedna od najznačajnijih karakteristika velikih informatičkih projekata koji se danas odvijaju - kako izgleda velika slika? Koji je konačni cilj? Što zapravo želimo postići. Da se razumijemo: ima vrlo kvalitetnih projekata. Neki su čak dobro i osmišljeni, ali nedostaju detalji. Neki od njih su zahvatili 8800 dijelova slagalice, ali pojma nemaju da im nedostaje konačnih 200 da bi slagalica bila kompletna. I nema veze - vozimo do kraja, shvatiti ćemo prekasno da nam neke stvari nedostaju. Što kad shvatimo da nam nešto nedostaje? Prema dosadašnjim iskustvima, nema veze, bacit ćemo nedovršenu slagalicu i otvoriti novu kutiju. Pa cijeli projekt iznova.
Puno previše projekata nam sliči na slaganje slagalice bez slike. Projekte koje radimo, kako u privatnom tako i u javnom sektoru, moramo odraditi uklapajući ih u nekakvu veliku sliku, zar ne? Čak i ako imate sliku, a ne možete ju objasniti niti sebi niti drugima - kao da je i nemate. Time više podupirem transparentnost, javnost, komunikaciju, objave, konferencije i slično, pogotovo u javnom sektoru - dajte da svi razumijemo i sudjelujemo u stvaranju slagalice. Bit će brže, slagalica će biti točnija i nadasve, moći ćemo pitati jedni druge „što misliš, gdje bi ovaj dio (projekt) trebao biti?“.
Kako smo već ušli u domenu projekata, primjenimo na njih malo pravila slagalica:
- Projekti se moraju početi završavati do kraja. Uspjeh projekta ovisi o svih 9000 dijelova. Ako želimo da sve funkcionira, nema odustajanja na pola ili prihvaćanja polovičnih rješenja. Ako nam nakon završetka nedostaje koji dio - imat ćete osjećaj kao da niste napravili ništa.
- SVI dijelovi projekta moraju biti na svom mjestu. Nema smisla raditi parcijalne projekte koji nemaju niti početak niti kraj - većinom radimo početak, a kraj već kako nam dođe. I tu nema varanja, jer poput sporta, možete prevariti samo samoga sebe.
- Ne možete primjeniti silu - projekt moraju validirati krajnji korisnici. Ne možete im "podvaliti " projekt i reći da je to baš ono što će im, ovaj put, donijeti pravu vrijednost. Ne možete koristiti škare, čekić, motornu pilu i slično. U slučaju informatičkih projekata ne možete koristiti niti ljepilo, selotejp, ducktape ili hansaplast - kad tad će se projekt raspasti, ma koliko ga krpali.
- Sasvim je u redu pogriješiti. Napraviti nešto pogrešno, djelomično to rastaviti i raditi ispočetka. To je samo manja smetnja u ostvarenju cilja. Ovdje gotovo da i nemam korekcija, samo da to usvojimo na svim nivoima.
I još jedna stvar. Nakon što složite slagalicu, vjerojatno je da ćete ju - rastaviti. Neki od nas čuvaju složenu slagalicu na zidu sobe ili u kutiji, ali takvih je vrlo mali broj. Zanimljivo, isto tako veliki broj će rastavljenu slagalicu ponovo složiti. I tako uvijek ispočetka - već sam broj kombinacija koje možete otkriti omogućuje vam da opet iznova, s veseljem, slažete istu. I nije bitno što znate da ne možete stvoriti novu sliku, bitan je put, a ne cilj. No nakon toliko putovanja, red je jednom i stići. Barem u ovoj generaciji.
*O autoru: Ratko Mutavdžić osnivač je i arhitekt rješenja u tvrtki PROJEKTURA, savjetodavnoj tvrtki koja istražuje nove i tehnologije u nastajanju te ih uvodi u različite organizacije. Možete ga pronaći na adresi www.projektura.org ili na elektroničkoj pošti [email protected].
