Scenarij situacija zbog kojih reagiramo kroz stres u modernom svijetu svugdje je isti: Ogroman broj zahtjeva i zadataka na poslu, kolege s kojima se ne može razgovarati niti dogovarati, (pre)glasne pritužbe nezadovoljnih kupaca, nesigurnost vremena u kojem živimo, hrpa neopeglanih košulja, beskonačne obaveze oko djece, koji kilo-GRAM previše i koji minus previše? Možemo li tome stati na kraj, osim pobjeći na drugi kraj svijeta i na trenutak odahnuti od zahtjeva postavljenih prema nama...
Na tom drugom kraju svijeta, u jednom Zoološkom vrtu stoji trogodišnja djevojčica naslonjena na staklenu stijenu i promatra ogromnog lava kako zuri u nju s druge strane stijene. Malena poljubi staklo.
Lav instinktivno diže šape, otvara usta i zalijeće se na staklenu stijenu. Svjetina koja stoji sa strane, udaljava se i bježi glavom bez obzira. Možeš čuti njihovo ubrzano disanje i lupanje srca. Malena ostaje na mjestu, očiju širom otvorenih i uz osmijeh razvučen preko cijelog lica, nastavlja zuriti u lava.
Ista scena, isti podražaj, sasvim drugačija reakcija. Ako može dijete, možemo li i mi odrasli, odabrati reakciju kojom ćemo djelovati na podražaj izvana. I na koji način to čini razliku!? Možemo li mi na kompleksan zadatak ili nejasan izvještaj reagirati znatiželjom, umjesto frustracijom i na taj način uvesti više izbora?
Možemo li u stresnoj situaciji razmišljati na način što mogu napraviti u jedinici vremena koje mi je na raspolaganju, umjesto “smrznuti“ se od straha zbog razmišljanja kako nemam vremena za zadatak, nemam resursa ili ideja da ga napravim. Zadatak ne mogu promijeniti. Način kako razmišljam o datom trenutku, mogu mijenjati.
NLP ukazuje kako je naše razmišljanje u određenoj situaciji povezano je s našim osjećanjem, a osjećanje usmjeruje naše ponašanje. Osjećanje stresa, uništava naše resurse, blokira nas, dok osjećaj znatiželje, npr., mijenja našu reakciju u proaktivno traženje rješenja. Fokus na rješenje, donosi rješenje, fokus na problem, udaljava nas od rješenja. Ostavlja problem.
Što možete u stresnoj situaciji, umjesto samo smrznut se kroz razmišljanje: Uf, ja to ne mogu! Ili, uf ovo je stresno! Možete postaviti sebi pitanje ( s pretpostavkom rješenja), npr. KAKO MOGU? Što mi treba da bi se to riješilo? Što mogu sada napraviti? Kad bi mogao riješiti, kako bih to riješio... i biti dovoljno znatiželjni u pronalaženju odgovora na to.
Ako je to kako vidim stres, stres sam po sebi, koliko bi onda vaše osjećanje i ponašanje bilo drugačije, kada biste poput djevojčice s priče, vidjeli da je svaki zadatak koji se postavlja ispred vas, samo jedan izazov dostojan upravo vama!? Kako onda to otvara moguće rješenja ispred svih onih poslovnih zadataka, zahtjevnih kupaca i neopegalnih košulja!?
