KOLUMNA - RATKO MUTAVDŽIĆ

Lean Education: međugeneracijska solidarnost pomoći i učenja na drugačiji način

Lean Education: međugeneracijska solidarnost pomoći i učenja na drugačiji način

"Učim dok sam živ", rečenica je koju ste vjerojatno, u nekom od njenih oblika, izgovorili više puta u životu. Kada bih danas svojoj djeci rekao da će vjerojatno, ako imaju sreće, učiti cijeli život, vjerojatno bih dobio nekoliko prijetećih pogleda i mahanja rukom. No, stvarno, život se pretvorio u učenje i zanimljivo je gledati tu dnevnu borbu između radnih obaveza i želje da se usvoji nešto novo i prošire horizonti.

Jedna od bitnijih promjena koja mi se dogodila zadnjih godina jest dnevno, radno ali i edukacijsko okruženje. Pri tome ne mislim samo na primjenu prelaska iz korporativnih u poduzetničke vode, nego i potpuno novo okruženje ideja, projekata i ljudi koji sa sobom donose drugačiji profili osoba koji do sada nisu pripadali standardno, korporativnom miljeu dnevnih događanja. Nije da sam odustao od starih, korporativnih poslova, ali to ide svojim tijekom. Danas je to potpuno novo okruženje ljudi koji pripadaju kategorijama malog i srednjeg poduzetništva, freelancerima, startupima, inovatorima i općenito zanimljivim likovima koji su nositelji drugačijih, čak i društveno odgovornih promjena koje uočavate oko sebe. Promjena se ne temelji samo na području i okruženju rada kojim se te osobe bave, nego se i značajno promijenila dobna struktura ljudi oko mene. Daleko su mlađi, pripadaju drugačijim fakultetima, drugačijih su znanja i mogućnosti. Osobito me fasciniraju njihove godine, jer se nekako u zadnje vrijeme  sve više nalazim u diskusijama koje pokreću dvadesetogodišnjaci i to po temama koje su mi vrlo interesantne i bliske.

Kako je vrijeme prolazilo, tako mi je bilo sve jasnije: počeo sam učiti od mlađih.

Znate da sam ja ponekad teoretičar i metodičar i da moram svaku grupu aktivnosti na kraju svesti u metodologiju ili iz nje razviti teoriju (sinteza/analiza, davno bi rekla moja prijateljica). I tako sam razvio svoju (ne znam da i je originalna, ali...) teoriju životnog učenja koju mogu popularno zvati "povezanost međusobnog učenja među različitim starosnim skupinama" (zvuči kao znanstveni rad za neku lokalnu konferenciju, ali neka). Svaka teorija zahtjeva svoje grafikone, pa sam dograbio svoj tablet i na brzinu nacrtao što mi se mota po glavi. I tako je, barem u radnoj verziji, izašao ovaj graf:

Programeri bi rekli da je grafikom samo-objašnjavajući, te da nije potrebno pisati dodatne komentare, ali neka, vrijedi potrošiti rečenicu ili dvije. Dakle, prirodno, dok smo mlađi, uglavnom učimo od starijih. Bilo da su to vrtić, škola, roditelji, prijatelji, suradnici, šefovi, treneri, život nam se svodi na prijenos informacija (ponekad i znanja) od starijih prema nama. Nije da nešto ne naučimo i od svoje generacije (kako se potući, napiti, tulumariti, pobjeći sa sata, posvađati s roditeljima, napustiti fakultet), ali to je već nezaobilazno generacijsko učenje koje se ne može i ne smije zaobići.

Nažalost, ponekad previše ili predugo učimo od starijih. Davnih dana, okruženje u kojem smo funkcionirali nije se mijenjalo stotinama godina. U novije vrijeme, stvari su trajale po nekoliko desetaka. Danas, promjene se događaju na dnevnoj bazi: danas je ova tehnologija, sutra je druga. Danas vrijedi ovaj politički sustav, sutra drugi. Danas smo odgovorni komunisti, sutra smo gorljivi kapitalisti. Danas smo... zapravo svejedno je što ćemo staviti ovdje jer su promjene sveobuhvatne i brze. Čini mi se da danas moramo točku presjeka pomjeriti daleko više u lijevo, kada smo mlađi i možda prilagoditi intenzitete učenja u korist mladih. Tom logikom, počeli bi danas učiti već od maturanata (gle čuda, startupa), i možda bi moj grafikon izgledao malo drugačije.

Jednom kada dosegnete točku presjeka, čini mi se da je uzaludno nastaviti istim modelom: generacija kojoj sada vi pripadate može samo marginalno utjecati na vaša nova znanja. Nema više značajnih i drastičnih iskustava, niti ste generacijski spremni za tako nešto. Zanimljivo ali i korporacije imaju taj problem: zove se potraga ga inovacijama (i to onima koje će stvarno promjeniti tržišnu poziciju organizacije  - disruptive inovacije). Jeste li primijetili da prave, inovativne kompanije zapravo svoje inovacije najčešće kupuju na tržištu? Jeste li pogledali broj malih, inovativnih kompanija koje je kupio Google? Intel? Cisco? Ili možda u sasvim drugoj branši, recimo FMCG segmentu koji je pravi pionir u modelima inovacija u kojima gotovo u potpunosti sudjeluju - vanjske male tvrtke i pojedinci? Mislim da vam ne treba zaključak.

Kako učiti od onih koji su 20 godina mlađi od tebe? Zapravo, vrlo je jednostavno, samo morate odustati od predrasuda. Naravno, morate biti zainteresirani i vraćati istu vrijednost (učenje) nazad prema mlađoj generaciji (na to va upućuje i gornji grafikon, zar ne). Morate sudjelovati i biti dio aktivnosti. Ako ste poslovni savjetnik, teško možete biti mentor ili savjetnik u novoj tehnološkoj grani ako nikada niste zaprljali ruke i radili s startupima na novom proizvodu. Možete im možda pomoći u dijelu procesa, ali nikada stvarno neće naučiti što znači  pivotirati i tražiti tržišni segment za vašu ideju (koji možda niti ne postoji). Moj pristup je bio prihvatiti nove izazove, kreirati nove projekte (možemo ih zvati startupi) i ... učiti od njih. Jedan od njih, CONNECT360, koji se bavi povezivanjem poslovnih ljudi (shameless plug, ali eto, ilustracija) odvukao me je u vode u kojima sam se u jednom trenutku osjećao kao potpuni početnik (Blanchardov model ...) kad su počeli izlaziti izrazi kao lean startup, customer development, minimum viable project itd. Srećom sam imao dobre učitelje (hvala Luka, Viktor i Željko, neki od njih djelatnici u mojim bivšim timovima, znate koji jeste) koji su imali dovoljno strpljenja objasniti mi što i kako.

Dobra strana priče je da jedna kategorija potvrđuje drugu: u trenutku kada ja (stariji) učim od mlađih, u isto vrijeme potvrđuje se da mlađi uči od mene - jer dobro učenje nije samo jednosmjerna priča i prijenos znanja (rekao bih da ovo naš obrazovni sustav tek u natruhama usvaja kao model, u kojem i učenici ponekad sudjeluju u povratu znanja). Ali ako uzmete za primjer informatiku, rekao bih da je obratni prijenos znanja počeo davnih dana, jer ionako znamo da djeca o informatici znanju uglavnom više od učitelja - pitanje je samo koliko su "stariji" spremni na učenje od klinaca. Kao što sam davno ustvrdio, učitelji su se ionako promijenili od "firewall" uređaja u "router" uređaje - tko to nije shvatio, ima gomilu paketa koji mu se gomilaju, vraćaju nazad, sve dok pošiljatelj ne odluči da je to pogrešna ruta i ... pronađe novu. No nemojte misliti da generaliziram: svaki dan naučim ponešto i novo od novootktivenog "starog" genijalca (zadnji primjer, Edward Tufte, o vizualizaciji i dizajnu, toliko mi je dobar da u prosincu letim k njemu u San Francisco na edukaciju).

Ne znam kako bi, ali čini mi se da će me za nekoliko (desetaka) godina početi hvatati panika. Vremena će biti sve manje, a stvari kojih smo svjesni sve više, a time i naše saznanje o tome koliko zapravo malo znamo i koliko smo kratko na ovome svijetu. No, vrijeme za eksperimente i dalje vam je u okviru ukupnog vremena dostupno, znate kako kažu: "pametan uči na tuđim greškama, a lud na svojim". Ja kažem "ne možeš naučiti dok nisi pogriješio". Možda se stari ne bi složili sa mnom ali su zato svi moji novi lean startup prijatelji čvrsto na mojoj strani.

 

 

*O autoru: Ratko Mutavdžić osnivač je i arhitekt rješenja u tvrtki PROJEKTURA, savjetodavnoj tvrtki koja istražuje nove i tehnologije u nastajanju te ih uvodi u različite organizacije. Možete ga pronaći na adresi www.projektura.org ili na elektroničkoj pošti ratko.mutavdzic@projektura.org.