Kultura žaljenja je out

Kultura žaljenja je out

Foto: Dražen Tomić

Poznajete li ljude koji kao jedini oblik komunikacije koriste žaljenje?

Koliko puta ste se susreli sa  sljedećim (ili sličnim) jadikovkama:

  1. E,  ja danas opet od posla nisam stigla/o niti na zahod.
  2. Cijeli tjedan ništa nisam jeo/la   dok nisam došla/o kući.
  3. Ma koja pauza,  pa niti ovako ne stignem ništa od silnog posla.
  4. To je strašno, ne znam više što da radim, ja svoj posao jednostavno moram nositi kući i to svaki dan, a bome sve češće mi se potkrade i vikend.
  5. Ne mogu spavati, muče me misli. Po noći razmišljam o poslu, što sutra moram napraviti, kada, kako.
  6. Imam noćne more od toga da nešto ne zaboravim, ne propustim.
  7. Prije spavanja zapišem, snimim na diktafon što sve sutra moram napraviti i kojim redoslijedom, bez toga ne mogu mirno zaspati.
  8. Znam da me nitko ne traži, ali ja jednostavno moram ostati iza radnog vremena ako želim napraviti sav posao.
  9. Zbog tog posla moj privatni život je uništen. Kada da ja upoznam nekoga, kada, hajde molim te lijepo reci ti meni?
  10. Život mi se svodi na posao i kuću…nema čak niti birtija, kao u onoj pjesmi….
  11. Jednostavno ne stignem spavati više od 2-3 sata dnevno.
  12. Od silnog posla ne stignem…..itd.itd. itd.

 

Postoji ta jedna kultura u komunikaciji koju volim nazvati „žalim se – hvalim se“ kulturom.  Kada osobu pitate kako je, ona se istog trena počne žaliti ili zbog zdravlja, ili zbog posla ili zbog djece ili zbog partnera. U svakom slučaju pronađe nešto zbog čega je jadna.

Jeste li primijetili da osobe koje jadikuju, bilo  u poslovnoj, bilo u privatnoj dimenziji (od djece ne stignem…; dok mužu napravim;  možda neću imati vlastitu obitelj, ali roditelje neću staviti u dom…itd..itd…)  osim što se žale,  neverbalnom komunikacijom pokazuju da od vas očekuju sažaljenje i razumijevanje, a u konačnici  divljenje, ako ne i kovanje u zvijezde ili  stavljanje na pijedestal?

Jeste li primijetili da te osobe žele da ih kroz njihove žalopojke doživite kao vrijedne i požrtvovne radnike, majke, očeve, obiteljske ljude, sinove, kćeri, sestre, braću (ovisno na što se žale)?

Jeste li primijetili da ako im uskratite očekivano divljenje ostaju šokirane koliko ste nekulturni i ne poštujete nepisana pravila kulture žaljenja?

A jeste li primijetili što se s vama događa uz takve osobe?

Padate li u zamku i bivate li ponukani jadikovati i vi? Dešava li vam se da panično kopate po vlastitom životu kako biste našli nešto za požaliti se da ne izgubite na važnosti? Osjetite li se manje vrijednim/om jer niste žrtva, jer vas posao ne maltretira, roditelji ne sputavaju, sestra/brat iskorištavaju,  a zbog niš' koristi partnera sve morate sami?  Osjetite li se, uz ljude koji se žale, jednostavno loše iz bilo kojeg razloga?

Jednom sam sjedila u  prostoriji punoj ljudi koji su se ama baš svi žalili na svoje životne partnere/ice. Te pošalješ ga/ju platiti račun, a dođu ti iskopčati plin jer je zaboravio/la, te daš mu/joj dijete, a on/ona ga vrati umazano, te troši previše na auto i maltretira oko svake ogrebotine, ako ti ga uopće da voziti…itd. itd.  Ja sam šutjela.

Onako kako ja to vidim taj partner je moj izbor i nitko mi nije držao pištolj na glavi kada sam birala, niti mi ga drži sada. Slobodna sam otići. Uglavnom, svako malo svi su pogledavali prema meni.  Prvo diskretno, kratko i povremeno, a onda sve češće i sve dulje. U početku s upitnim izrazom na licu, onda s izrazom nevjerice i na kraju sa  izrazom žaljenja. Mene se žalilo jer se ne žalim…

U jednom trenutku zabrinula sam se za samu sebe. Jesam li normalna i zašto  se i ja ne žalim i kako to da nisam nezadovoljna svojim životom, između ostalog i partnerom kao i ostali i da li je to red? Kako u stvari mogu biti tako nepristojna…

S druge strane stekla sam dojam da se sve te osobe žale s ciljem ukazivanja na svoju veličinu i to po sistemu „umanji drugoga da bi uzdigao sebe“.

Onako kako ja to vidim, ljudi koji se tako žale, da li u poslovnom ili privatnom, ne znaju drugačije postići da se osjećaju važnima i vrijednima. Oni koji hodaju po hodniku  svojeg radnog mjesta objašnjavajući svima kako imaju najviše premeta, a ti njihovi predmeti nisu obični kao kod drugih kolega nego su najteži i najkompliciraniji te oni od njih ne stignu na wc, mogli su stići na taj wc (i to više puta) da nisu stajali i jadikovali.

Sve više ljudi primjećuje da se uz takav oblik komunikacije osjećaju loše, da se frustracija žaljenja  lijepi za njih kao sekundarni stres i da to ne žele. Sve češće uskraćuju sebe kao publiku  osobama koje koriste žaljenje kao oblik komunikacije i stvaranje slike o sebi kao žrtvi. Ne žele biti pomagači u tom procesu niti svojim povlađivanjem i pridruživanjem jadikovkama pomagati u generiranju osjećaja nemoći.

Bit je u tome da, ako ste nemoćni onda ste žrtva, a u stvari postoji jako, jako malo stvari u životu oko kojih doista ne možete ništa učiniti. U stvari, kada bolje razmislim,  gotovo ih nema.

 

O autorici: Ivana Šešo,  mr. socijalna pedagoginja. Osposobljena je za savjetovanje po principu Realitetne terapije.  Bavi se pojedinačnim i grupnim psihosocijalnim tretmanom. U svom radu primjenjuje različite terapijske pristupe: prvenstveno princip teorije izbora, sistemski i psihodinamski pristup te brojne kreativne tehnike rada. Autorica je knjige(sa Pršić Emina)  Nedostaje? Ne. Dostaje!

Još iz kategorije

Što kupiti, Android TV ili Smart TV?

Što kupiti, Android TV ili Smart TV?

14.10.2019. komentiraj

Televizori su i dalje itekako bitan faktor svakog kućanstva, što ne čudi s obzirom na napredak koji bilježe po pitanju slike, zvuka, ali i mogućnosti, ponajprije softverskih. Zato je kod kupnje logično zapitati se treba li kupiti Smart TV ili Android TV. Na prvu zvuči kao da je riječ o jednoj te istoj stvari, ali nije.

Trebamo li više plaćati antivirusnu zaštitu?

Trebamo li više plaćati antivirusnu zaštitu?

12.10.2019. komentiraj

Microsoft je vrlo vjerojatno uspio pobijediti konkurenciju na tržištu antivirusnih alata za njegov Windows 10 operativni sustav i korisnici se mogu opustiti te prestati plaćati za antivirusnu zaštitu.

USB-C bi trebala biti utičnica budućnosti

USB-C bi trebala biti utičnica budućnosti

11.10.2019. komentiraj

Kad se pojavio 2014., USB-C trebao je biti rješenje svih problema, univerzalni način za povezivanje uređaja, ali i način na koji se oni napajaju. Nažalost, pet godina kasnije, prilagodba kaska i to je šteta jer USB-C bi trebao biti sve to.