Podaci o dostupnosti internetskih priključaka i raširenosti korištenja interneta u Hrvatskoj nisu nimalo blistavi i svrstavaju Hrvatsku većinom na europsko začelje, o čemu je riječi bilo u prethodnoj kolumni. U ovoj će biti riječi o kvaliteti postojećih internetskih priključaka u Hrvatskoj. Kvaliteta priključka najčešće se povezuje s njegovom brzinom (iako ima i drugih bitnih parametara kvalitete, kao što su stabilnost veze, brzina odziva itd.).
Brzina priključka ovdje odgovara stvarnoj najvećoj brzini kojom može surfati korisnik. U praksi to većinom nije i najveća brzina koju je specificirao operator u svom paketu. U tekstu je zato fokus na najveće brzine internetskih priključaka koje se mogu postići i koje je moguće potvrditi mjerenjima neovisno o operatorima. Korištena su tri različita izvora podataka s pripadajućim metodama mjerenja brzina, i to tvrtki Ookla i Akamai, te službeni podaci Europske komisije.
Ooklin speedtest vjerojatno je većini poznat kao često korišten alat za provjeru brzine vlastitog internetskog priključka. Ookla uredno prikuplja i obrađuje rezultate takvih mnogobrojnih individualnih testova diljem svijeta. Tako se (uz još neke dodatne testove koje provode) na njihovom webu mogu naći statistički podaci o prosječnim vršnim (peak) brzinama u download-u u zadnjih 30 dana za većinu država svijeta.
Tu su i podaci o vršnim upload brzinama te kvaliteti veze, a postoje i detaljniji podaci po operatorima i regijama/gradovima unutar država. Najsvježiji podaci pokazuju da je prosječna vršna download brzina u zadnjih 30 dana u Hrvatskoj iznosila 7,5 Mbit/s. Nažalost, odmah slijedi i „hladan tuš“ u vidu usporedbe s ostalim europskim zemljama. Tako je u susjednoj Sloveniji prosječna download brzina iznosila više nego dvostruko većih 18,8 Mbit/s, u Mađarskoj 23,6 Mbit/s, u Austriji 20,4 Mbit/s, u Češkoj 25,7 Mbit/s, u Slovačkoj 24,1 Mbit/s itd. Bolje ne spominjati i Švicarsku s 52,9 Mbit/s, Litvu s 47,0 Mbit/s, Nizozemsku s 41,2 Mbit/s ili Švedsku s 40,8 Mbit/s, jer su još dalje od nas.
Hrvatski podatak tek je usporediv s Italijom (8,3 Mbit/s), Srbijom (9,0 Mbit/s), Grčkom (8,8 Mbit/s), BiH (7,4 Mbit/s) ili Albanijom (6,7 Mbit/s). Moram priznati da su ovakvi podaci zaista bili nevjerojatni u prvi tren, i to koliko su u Hrvatskoj male brzine i to koliko je većina europskih zemalja naprednija od nas. Istina je da Ooklina metoda nije u potpunosti pouzdana, pa se s pravom treba zapitati da li je negdje došlo do neke grube pogreške?
No ipak, činjenica je da su takve pogreške (ako postoje) zajedničke za sve države, pa je međusobna usporedba vrijednosti i dalje pouzdanija od samih apsolutnih vrijednosti. Uglavnom, pokazuje se, nažalost, da Hrvatska stoji prilično loše u europskim okvirima i da surfamo prilično sporo. Odnosno da su nam prosječni internetski priključci još uvijek daleko od one granice od 30 Mbit/s, kada bi se i službeno trebali zvati brzima.
Radi provjere prethodnih Ooklinih brojki, uputno je usporediti podatke o vršnim download brzinama i s podacima iz drugog izvora - tvrtke Akamai, iz njene studije The state of the Internet. Metoda prikupljanja podataka kod Akamaija u osnovi je slična Ooklinoj, s određenim modifikacijama. Kod Akamaija nema individualnog podatka za Hrvatsku, ali ako se usporede dostupni podaci za europske države pokazuju se odstupanja do najviše 30% kod nekih država u odnosu na Ookline podatke.
Dakle definitivno obje metode mjerenja nisu savršene, problem može biti u reprezentativnosti broja i vrsta uzoraka za mjerenje u pojedinim državama, navikama korisnika u pogledu korištenja određenih aplikacija i sl. No, navedene rezultate može se smatrati okvirnim pokazateljem stanja brzina internetskih priključaka u svakoj državi.
Kao dodatna referenca i kontrola, u obzir su uzeti i rezultati iz trećeg izvora, koji se odnosi na službena mjerenja koje provodi Europska komisija od 2012. U njeno ime to radi tvrtka simpatičnog naziva SamKnows, pa nam ostaje da im vjerujemo da najbolje znaju što rade i mjere. Specifičnost ovog mjerenja je da je fokus bio na priključcima velikih fiksnih operatora (incumbenta). Na određenom uzorku krajnjih korisnika instalirani su posebni hardverski uređaji za obavljanje mjerenja, upravo kako bi se povećala pouzdanost mjerenja i smanjio utjecaj različitih popratnih efekata (i Ookla i Akamai sve rade softverski).
Primarni cilj bilo je utvrditi u kojoj se mjeri oglašavane brzine operatora poklapaju sa stvarnim brzinama koje korisnici dobivaju (ili koliko operatori varaju svoje korisnike - usput, stvarna brzina u prosjeku u EU-u iznosi (tek) oko 75% deklarirane...). Podaci iz zadnjeg izvještaja SamKnows-a pokazuju da je prosječna vršna download brzina u EU-u krajem 2013. bila 31,7 Mbit/s.
Ako se usporedi Ooklin prosjek za države članice EU-a od 28,4 Mbit/s, vidljivo je da su rezultati usporedivi i da pouzdanost Ooklinih podataka ipak nije toliko upitna. Također, od početka 2012. prosječna vršna download brzina u EU-u porasla je za čak 11,6 Mbit/s (ili za gotovo 60% unutar 18 mjeseci!). Ovaj trend pokazuje da EU velikom brzinom grabi prema stvarno brzim priključcima s brzinama većim od 30 Mbit/s.
Nažalost ne i Hrvatska. U zadnjem izvještaju SamKnows-a opet nema individualnog podatka za Hrvatsku, ali dobro je uočiti jedan podatak iz prvog izvještaja iz 2012. - prosječna download brzina DSL priključaka u Hrvatskoj iznosila je tada tek nešto više od 50% prosječne brzine DSL priključaka u EU-u (4,5 naspram 7,2 Mbit/s), što je opet bio jedan od najlošijih podataka u EU-u.
S obzirom na veliki udio DSL internetskih priključaka u Hrvatskoj, ovaj podatak zorno ukazuje na problem zasićenosti parične infrastrukture i ADSL tehnologije koja se još uvijek većinom koristi na tim istim paricama. Zbog toga je vjerojatno i ukupno za cijelu Hrvatsku i danas tako slab onaj prvi Ooklin podatak o prosječnoj vršnoj download brzini.
Nadajmo se da će se u skorije vrijeme situacija u Hrvatskoj promijeniti na bolje te da će i korisnici moći uživati u većim brzinama priključaka. Jer ovakvo zaostajanje, odnosno „vožnja smanjenom brzinom“ nikako nije dobra na duži rok. Iako se kod vožnje po cesti sporom vožnjom u pravilu sigurnije dolazi na cilj, pa čak i ako je cesta zagušena prometom, kod širokopojasnog pristupa i ICT-a općenito, situacija je suprotna.
Ograničenja brzine zbog zagušenja prometa i/ili lošeg stanja infrastrukture, dugoročno udaljavaju cilj i čine ga sve teže dostižnim, a vožnju čine nesigurnom. I zato je potrebno imati kvalitetnu infrastrukturu nove generacije po kojoj se može brzo voziti, bez zagušenja, a i kvalitetne automobile i obučene vozače koji će moći sigurno razvijati velike brzine (tj. aplikacije i njihove korisnike). Jer samo se tako može ostati u europskoj i globalnoj utrci.
