Kakvo je zapravo stanje interneta u Hrvatskoj?

Bez većih razmišljanja, većina bi vjerojatno odgovorila da je negdje između lošeg i osrednjeg, te daleko od zadovoljavajućeg. No što u stvari obuhvaća „stanje interneta“? Ukratko, to su s jedne stane korisnici i njihove navike pristupa internetu, a s druge strane mreže i usluge koje nude operatori i svi ostali pružatelji usluga putem tih mreža.

Kada se analizira stanje interneta u medijima, pozornost obično dobivaju samo dva službena pokazatelja o upotrebi interneta, te njihove usporedbe s prosječnim europskim vrijednostima. Da bi se stanje interneta u Hrvatskoj bolje razumjelo, pogled na njega treba proširiti. Potrebno je analizirati i ostale dostupne pokazatelje, statističke, službene i manje službene, ali ipak dovoljno relevantne. Pokušaj toga je sljedeći tekst i njegovi nastavci.

Krenimo prvo od dva najčešća pokazatelja koja se citiraju po medijima. Prvi je učestalost korištenja interneta među stanovništvom. Do njega se dolazi anketnim ispitivanjem među statističkim uzorkom populacije, prema pravilima krovne europske statističke organizacije Eurostat. Tim pravilima određene su dvije skupine korisnika. U prvoj su redoviti korisnici interneta, koji ga koriste barem jednom tjedno.

U Hrvatskoj je takvih u 2013. bilo 63,4 posto među populacijom u dobi od 16-74 godine. Isti takav pokazatelj za cijeli EU bio je prošle godine prosječno 71,7 posto. U drugoj skupini, u kojoj se nalaze svakodnevni korisnici interneta, u Hrvatskoj je 53,4 posto odrasle populacije, a na razini EU-a prosječno 61,7 posto. Dakle, prisutno je prilično zaostajanje za EU-om u pogledu učestalosti korištenja interneta među odraslom populacijom. Hrvatska se time nalazi na 22. mjestu unutar EU-a, od nas su lošiji Cipar, Litva, Poljska, Grčka, Bugarska i Rumunjska.

Drugi često referencirani pokazatelj je odnos broja širokopojasnih internetskih priključaka i ukupnog broja stanovnika, ili jednostavno penetracija širokopojasnog pristupa. Dobiva se na osnovi egzaktnih podataka o broju širokopojasnih priključaka koje prijavljuju operatori. Početkom prošle godine penetracija u Hrvatskoj u fiksnim mrežama je iznosila 20,8 posto, dok je prosjek EU-a bio puno većih 28,8 posto. U ovom slučaju Hrvatska je na 24. mjestu unutar EU-a, a od nas su lošije samo Rumunjska, Poljska, Bugarska i Slovačka.

Ipak, situacija izgleda bolja ako se analiziraju širokopojasni priključci u mobilnim mrežama. Ali samo oni koji se ostvaruju preko zasebnih podatkovnih modema (stickova, dongle-ova), ne uzimajući u obzir pristup putem mobilnih telefona (uključujući i pametne telefone). Kad bi se promatrao i pristup preko svih mobilnih telefona, broj mobilnih širokopojasnih priključaka bio bi puno veći. No činjenica je da se mobiteli većinom koriste kao sekundarni način pristupa internetu (ili bolje rečeno sekundarni uređaji).

Stoga ga nema smisla stavljati u „isti koš“ s primarnim točkama pristupa internetu, bile one u fiksnoj ili mobilnoj mreži. Naravno da takav princip nije savršen i da su navike i potrebe svakog korisnika interneta subjektivne prirode. Trendovi korištenja se također mijenjaju s dostupnošću novih i naprednih mobilnih i prijenosnih uređaja, pa bi se o ovome moglo još puno diskutirati. Uglavnom, po mobilnoj širokopojasnoj penetraciji Hrvatska se s 7,6 posto nalazi u „zlatnoj sredini“ među državama EU-a. Prosjek cijelog EU-a je 9,0 posto (podaci su također s početka 2013.). Iza Hrvatske su čak i Njemačka, Nizozemska i Francuska (što je i razumljivo, jer imaju velike vrijednosti fiksne penetracije).

Kada se zbroje širokopojasni priključci u hrvatskim fiksnim i mobilnim mrežama, dolazi se do ukupne penetracije od 28,4 posto. Usporedba u europskim okvirima s istim takvim ukupnim vrijednostima ne mijenja sliku na bolje, Hrvatska je opet na 24. mjestu unutar EU-a, bez obzira na dobru vrijednost mobilne penetracije.

Način kojim bi se ovakvi populacijski postoci penetracije preračunali u postotak kućanstava koja imaju širokopojasni priključak (što je puno jasniji pokazatelj) nije baš trivijalan, jer se određeni broj širokopojasnih priključaka odnosi na poslovne korisnike. Zato se radi usporedbe bolje poslužiti opet jednim statističkim podatkom do kojeg se dolazi anketnim ispitivanjem kućanstava. Prema tim podacima 2012. je 59,8 posto hrvatskih kućanstava bilo opremljeno internetskim priključkom, a na razini EU-a prosječno 72,5 posto. I opet je Hrvatska na prilično lošem 23. mjestu unutar EU-a. Znači, raskorak prema EU-u vidljiv je i na drugi način, bez obzira da li se precizno broje internetski priključci ili se pouzdamo u statističke ankete.

Svih prethodni pokazatelji prvenstveno ukazuju na upotrebu interneta. Možemo se dalje pitati da li bi upotreba interneta bila veća da je dostupan svim građanima u cijeloj Hrvatskoj? Drugo, da li su problem prevelike cijene internetskih priključaka? Treće, da li je možda problem njihova kvaliteta, jesu li npr. prespori pa ne možemo koristiti sve usluge koje bismo htjeli? I četvrto, da li bi građani više koristili internet kada bi svi imali potrebu i poticaje da ga koriste?

Krenimo redom, pokušaj odgovora na prvo pitanje o dostupnosti interneta. U europskim okvirima prihvaćeno je da širokopojasni internet predstavlja minimalni standard za pristup internetu. U Hrvatskoj je prihvaćeno da širokopojasni internet mora podržati brzinu od barem 2 Mbit/s (samo u smjeru prema korisniku).

Putem hrvatskih fiksnih mreža širokopojasni internet je bio dostupan za 94,2 posto kućanstava krajem 2012. To je prilično dobro, vrlo blizu prosjeka EU-a od 95,5 posto (čak 9 zemalja u EU-u je lošije od Hrvatske, uključujući i susjednu Sloveniju). Za preostalih 5,8 posto kućanstava u Hrvatskoj može se reći da je internet sigurno dostupan putem alternativnih rješenja koja ne moraju ujedno biti i „najsretnije“ rješenje za te korisnike. Radi se o pristupu internetu putem bežičnih (mobilnih) ili satelitskih mreža, a ne treba zaboraviti niti stari dial-up koji je još uvijek ponegdje u upotrebi kao jedina opcija pristupa internetu.

Osim toga, i sama dostupnost nekog rješenja (pa bilo ono i širokopojasno), ne znači da je ono i cjenovno pristupačno za korisnike, jer može biti višestruko skuplje u odnosu na široko rasprostranjeni ADSL.

Pogotovo flat pristup na mobilnim mrežama, a cijene pristupa preko satelita su visoke same po sebi. Uglavnom, dio od tih 5,8 posto korisnika živi u tzv. bijelim zonama bez adekvatnog pristupa internetu. Iako su bijele, korisnici iz takvih zona bi ih vjerojatno radije zvali crnima. O bijelim zonama bit će više riječi kasnije.

No kad bi netko možda odahnuo i pomislio da situacija u Hrvatskoj i nije tako loša po pokrivenosti pristupom internetu, dolazimo do novog pokazatelja. To je dostupnost mreža sljedeće (ili nove) generacije (NGA). Radi se o pristupu internetu brzinama koje su veće od 30 Mbit/s, odnosno višestruko veće u odnosu na brzine koje trenutno dominiraju tržištem. Prema statističkim pravilima EU-a, NGA trenutno obuhvaća optičke pristupne mreže (FTTH), napredne kabelske mreže i VDSL mreže.

S vremenom će se vjerojatno i neki drugi načini pristupa naći u NGA-u, prije svega pristup putem 4G mobilnih mreža (LTE). Prema zadnjim dostupnim podacima s kraja 2012., NGA pristup bio je dostupan tek za 19,1 posto građana Hrvatske, što je velika razlika u odnosu na prosjek EU-a od čak 53,8 posto. Usporedba s ostalim državama EU-a stavlja nas na začelje ljestvice, iza nas je samo Italija.

Dostupnost NGA interneta, iako možda samo po sebi ne mora izgledati bitna u ovom trenutku, svakako pokazuje dinamiku daljnjeg razvoja internetskih mreža u Hrvatskoj. Ta dinamika svakako u ovom trenutku nije zadovoljavajuća i trebalo bi je itekako povećati, prvenstveno radi budućnosti. O tome više u idućem nastavku kolumne.

Napomena: Svi navedeni podaci preuzeti su iz izvještaja Europske komisije (Digital Agenda Scoreboard).

* O autoru: Tomislav Majnarić je viši konzultant u Latoru d.o.o.