U prethodne smo dvije kolumne prikazali važnost znanja općenito i dali jednostavan „recept kojih šest vještina trebamo imati ako želimo biti dio „ekonomije znanja“ ili „društva znanja“. Nažalost, u nas se znanje tretira kao povijest, odnosno kao nešto dovršeno i statično. Što to znači? To znači da u obrazovnom sustavu nastavnici uglavnom „ex cathedra“ pričaju o činjenicama baziranim na prošlosti . Učenici i studenti polože test i dobiju ocjenu i uglavnom sve ekspresno zaborave. Za razliku od toga zemlje s naprednijim obrazovnim sustavima „sadržaj znanja“ sve manje tretiraju kao samo sebi svrhom, nego sadržaj koriste kao podlogu edukaciji iz kritičkog promišljanja i osnovu za u poduci „kako učiti“.
Rezultat toga je nužno da obrazovanje mora i povijesno (sadašnje) znanje (dakle ranije stvoreno znanje) podvrgnuti kritičkom mišljenju. To ne znači ići u opći skepticizam (sumnju u sve što se u školi/fakultetu predaje), nego primarno prema kritičkom vrednovanju svrhovitosti nekih stečenih znanja za buduće korištenje. Moram ponoviti čuveni primjer „ručnog vađenja drugog korijena“ u novom kurikulumu matematike 3. razreda srednje škole. Kvalitetno kritičko mišljenje u nastavi matematike bi bilo uključivanje učenika (Konfucije!) u promišljanje svrhe učenja i vježbanja, te preispitivanja navedenog postupka u uvjetima sadašnje, a pogotovo buduće primjene strojnih načina računanja.
Primjena kritičkog razmišljanja obrazuje ljude koji znanje ne smatraju trajno gotovim proizvodom prošlosti koje treba samo memorirati, već ih potiče da znanje vežu za budućnost: osobnu, ekonomsku ili društvenu. Zato mnoge zemlje posvećuju značajan društveni i financijski kapacitet istraživanju same budućnosti. Norveška tako značajan dio od sadašnjih svojih golemih prihoda od nafte ulaže u istraživanje najboljih načina kako održati razinu kvalitete života svojih građana kad nafte više ne bude. Citirajmo kakav je pogled Norvežana na ovu problematiku:
„Norveška je svjesna da njezina nafta, kompleks bogatstva i blagostanja desetljećima, neće trajati zauvijek. Oni traže novu vrijednost u moru na sjeveru, gdje klimatske promjene čine resurse sve lakše dohvatljivima.
Oko 2.000 dužnosnika, znanstvenika i poslovnih ljudi okupilo se na godišnjoj konferenciji „Arctic Frontiers“ u sjevernom gradu Tromsoe ovog tjedna kako bi čuli kako će nova norveška strategija oceana, koja će biti pokrenuta kasnije ove godine, otvoriti put.“ (https://euobserver.com/nordic/136678 , 27.1.2017)
U skladu s uobičajenom praksom našeg „ubijanja inovacije“ zahtjev za takvim proučavanjem budućnosti bi bio olako otklonjen: „Kad bismo mi imali toliko nafte lako bismo i mi izdvojili milijarde na budućnost!“. Zato pokušajmo naći uzor koji je lakše usporediv - Finsku.
Oni su osnovali „Centar za istraživanje budućnosti“ Sveučilišta u Turkuu, Finska. Proučavaju trendove inovacije u stoljeću pred nama, a njihov programski portfolio je ovaj:
- Istraživanje okoliša i energije
- Predviđanje i regionalni razvoj
- Buduće obrazovanje
- Budućnost hrane i potrošnje
U ovim programima Centar svake godine provodi oko 50 projekata. Neke od njih lokalno a neke globalno. Ovdje šest projekata koje ističu na svojoj naslovnici (vidi OVDJE):
Između ostaloga i zbog sustavne državne potpore sveučilištima, kao i povezivanja sveučilišta i gospodarstva Finska je 4. na svijetu, a Hrvatska 107!. Ovo je primjer što Hrvatska treba učiniti kako bi postala konkurentnija kroz inovaciju. Nacionalno inovacijsko vijeće (NIV) to treba uključiti u Akcijski plan koji je obvezno donijeti, premda je to trebalo biti zapisano u nekoj vrsti „Inovacijske strategije“ koju nažalost nemamo! (Finska je to novelirala 2008. i od tada implementira „Novu inovacijsku strategiju“).
Opet smo kod obrazovanja, koje za sada nije spomenuto u radu hrvatsko „Vijeća za budućnost“, kako kolokvijalno mediji nazivaju „Nacionalno inovacijsko vijeće“, osnovano prošli mjesec. Za razliku od toga, Finci imaju program „Futures of Education“ sa sljedećim projektima, opet lokalno i globalno (detalji OVDJE):
JESTE LI ZNALI da Norveška i Finska nisu izuzetci nego je pravilo da se države sustavno i eksplicitno bave budućnošću? Još davne 1969. je osnovan „Copenhagen Institute for Futures Studies“ (CIFS). Osnivač je bio nekadašnji generalni sekretar OECD-a Thorkil Kristensen, silno utjecajna osoba toga doba, o čemu svjedoči i ova slika:
Institut za budućnost istražuje prilike i formulira strategije koje dugoročno trebaju osigurati održivi razvoj ne samo Danske nego i globalno.
Ovaj institut ima jednostavno definiranu misiju:
„Naša je misija smanjiti složenost i prosvijetliti donositelje odluka o budućnosti omogućujući im da donesu najbolje moguće odluke u sadašnjosti i na temelju toga stvaraju svoju budućnost.“
Bili bismo nepravedni, kad ne bismo spomenuli da i Hrvatska ima HISB - Hrvatski Institut za studij budućnosti, vidi OVDJE. O njemu i o CIFS-u ćemo govoriti u jednoj od budućih kolumni.
No sada se vratimo „Back to the Earth“ - natrag na zemlju u hrvatsku stvarnost. U ovo predblagdansko vrijeme, prikažimo ipak nešto što daje nadu da ipak vidimo pravo svjetlo na kraju tunela. Ovdje taj „tunel“ nazovimo „Hrvatska inovacijska zbiljnost u javnom sektoru“. Ovo je toliko zanemareno područje da čak i NIV u svojoj agendi uopće ne spominje javni sektor nego „samo“ pametnu specijalizaciju, inovativne proizvode za tržište, istraživanje i razvoj. Pokušat ćemo prikazati koliki je potencijal i kako je lako napraviti inovacijske iskorake i u javnom sektoru koji pak u javnoj percepciji nije ništa drugo do utočišta i javnog troška za „uhljebe“. O tome više o tome u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
