U prethodnoj smo kolumni vidjeli kako uspješne zemlje poput Norveške, Finske i Danske promišljaju svoju budućnost ali i globalnu. Podrazumijeva se da država ulaže napore za podupiranje gospodarstva nakon nestanka prirodnih resursa (Norveška) ili u pretvaranje nekonkurentnih brodogradilišta u svjetski broj jedan za vjetroelektrane (Danska).
Za Finsku smo vidjeli koliko je posvećena inoviranju i u javnom sektoru, osobito upravo u edukaciji. Ona osim svega navedenog ima i Centar za istraživanje budućnosti. Takvi instituti ili programi za budućnost su očito dobra stvar. Kad bi se u Hrvatskoj osnovalo nešto slično, nazovimo ga DAgIB - Državna Agencija za Istraživanje budućnosti , javnost bi to vjerojatno dočekala na nož. Takva je reakcija posljedica iskustva omjera price/performance do sada osnovanih sličnih organizacija u nas.
Javnost ipak povezuje inovaciju i budućnost što zaključujemo po tome jer su svi mediji naše novoosnovano „Nacionalno inovacijsko vijeće“ - NIV - odmah prozvali „(Plenkovićevo) Vijeće za budućnost“. Za S3 - Smart Specialization Strategy 2016-2020 - je osnivanje takvog koordinacijskog tijela krajem 2018. godine dosta zakašnjelo, no „bolje ikad nego nikad“, ili primjerenije „ako je dobro, nikad nije kasno“. Za bolji uspjeh NIV-a primarno treba pogledati malo sjevernije i unaprijediti inovacijsku kulturu u Hrvatskoj na način da osigura ispravnu javnu percepciju inovacije. Ona se u nas pretežno svodi na nove fizičke proizvode, patente uz medalje s inovacijskih takmičenja na visoke tehnologije uz zvijezde poput Rimca i Sabola.
Rješenje je ipak nešto drugo: pod motom „pametne specijalizacije“ treba vidjeti gdje možemo s najmanje ulaganja ostvariti najveću korist. Pri tome namjerno ne govorim „najveći prihod“, „najveći izvoz“ ili „najveću dobit“, već upravo najveću, održivu korist. Ako i diplomata poput američkog veleposlanika Kohorsta 26.1.2018. na predavanju MBA udruzi kao najveće probleme i brane jačem investiranju u Hrvatsku izričito navodi dugotrajne i neizvjesne sudske postupke te državnu birokraciju, onda je potrebno da odmah NIV otvori temu „Inovacija u državnoj upravi“ ili još šire u cijelom javnom sektoru.
Potencijal je tu enorman, što zna svaki naš građanin kad obilazi šaltere koji ga u svakom postupku traže gomilu papira, često posve besmislenih („Kod nas se tako radi!“) ali onih koje država ionako već ima. Promjene koje treba napraviti su često upitno inovacijskog karaktera. Što to znači? Radi se često o „novosti“ za koju ništa ne treba izmišljati, nego praksu treba uskladiti s važećim zakonom! Kako to izgleda na jednom primjeru koji dnevno pogađa tisuće građana, pogledajte u okviru „Jeste li znali?“.
Inovacije i „inovacije“ ponekad zahtijevaju promjenu mnogih procesa, pod/zakonskih akata, troškova, no prije svega ono što kolokvijalno nazivamo „političkom voljom“. Ta sintagma bi se na poslovni engleski prevela kao „commitment“ ili onda vratila pojednostavljeno u hrvatski kao „posvećenost“ (poslu, položaju). U mnogo je slučajeva takva posvećenost svojem poslu, pogotovo u vodećim pozicijama u državnoj upravi, posve dovoljna da se s malim ili nikakvim ulaganjima načine značajni iskoraci na određenim područjima.
Adventsko je vrijeme pa ćemo biti pozitivni i ovdje opisati jednu takvu inovaciju, čija je realizacija zahtijevala minimalna sredstva. Rezultat je izuzetan postojanje „političke volje“ . Ona se svodi na spremnost mjerodavnog javnopravnog tijela za implementacijom naprednih tehnologija za kvalitetno izvršavanje vlastitih zadaća i unapređenja u funkciji javnoga dobra. Radi se o uspostavi „Registra hrvatskih subjekata izvan Republike Hrvatske“ (u daljem tekstu „Registar“). Podloga je „Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske“ (NN 142/2011), koji za Središnji državni ured za Hrvate izvan RH propisuje:
Članak 13.
Djelokrug Ureda je:
...
- vođenje propisanih evidencija o Hrvatima izvan Republike Hrvatske,
Na osnovi toga je Ured početkom 2018. pokrenuo projekt uspostave Registra, s ovakvom strukturom podjele aktivnosti (WBS - Work Breakdown Structure):
- Definicija projektne zadaće
- Prikupljanje iskustava drugih zemalja
- Definiranje funkcija Registra
- Razvoj pilota i njegova evaluacija
- Odluka o implementaciji trajnog rješenja
Projektna zadaća je obuhvaćala preostale četiri točke iz WBS-a, a u obliku 5W2H (sedam strateških pitanja projektnih zadaća i akcijskih planova), detalje vidi OVDJE) kratkog prikaza sažetka projekta:
- Što je Registar? (What?)
- Digitalna baza podataka o hrvatskim subjektima izvan RH
- Tematska mreža socijalnih medija koja omogućuje komunikaciju subjekata
- Tko su hrvatski subjekti izvan RH? (Who?)
- Hrvati izvan RH i njihovi potomci kao fizičke osobe (procjena: oko 3,5 milijuna)
- Pravne osobe koje su na bilo koji način povezane s Hrvatima izvan RH
- Gdje se nalazi Registar i njegovi korisnici? (Where?)
- Kada je uspostavljen i korišten Registar? (When)
- Početak priprema za izradu: siječanj 2018.
- Javna objava „pogona“ pilota: rujan 2018.
- Pilot: listopad-prosinac 2018.
- Trajni pogon nakon evaluacije pilota i uspostave „pogona“: 2019Q1
- Koliko košta Registar? (How much?)
- Dizajn, razvoj i pilot „pogon“: jednostavna tehnologija (Wordpress), svakako manje od 100.000 kn
- Moguća financijska projekcija za uspostavu trajnog „pogona“: cca. 500.000 kn
- Operativna korisnička potpora: 1,5 FTE
- Kako koristiti/pristupiti Registru? (How?)
- Registracijom kao korisnik
- Upisom zapisa fizičke i/ili pravne osobe
- Pretragom po različitim kriterijima
- Porukama drugim korisnicima ili administratorima registra
- Dobivanjem korisnih objava putem adresara Registra
- Zašto Registar? (Why?)
- Mogućnost uspostavljanja suradnje u područjima: poslovanja, kulture, obrazovanja, znanosti, sporta, ...
- Povezivanje hrvatske zajednice na globalnoj razini
- Dobivanje obavijesti o mogućnostima ostvarenja interesa korisnika
- Djelokrug rada Ureda (Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan RH, NN 124/2011, čl. 13)
- Zaključak sjednice Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH
- Ostvarenje težnji i višegodišnjih pokušaja određivanja broja, važnosti i potencijala Hrvata izvan RH.
JESTE LI ZNALI da je svaki zahtjev od strane tijela javne vlasti za dokumentom koju bilo tko drugi u državnim institucijama ima na raspolaganju - PROTUZAKONIT? Kad ste se zapošljavali u tijelima vlasti ili drugim organizacijama javnoga sektora (bolnica, škola, ...) neizostavno Vas traže (ovjerenu) diplomu, potvrdu o stažu, potvrdu o nekažnjavanju, pa čak i rješenja o statusu u javnoj službi. Sve te dokumente druga „javnopravna tijela“ imaju na raspolaganju.
Kako bismo izbjegli raspravu o vjerodostojnosti evo slike predmetne odredbe:
Već u članku 1 istoga Zakona se kao javnopravna tijela definiraju sve organizacije koje imaju bilo kakve javne ovlasti što znači svi iz vlasti, kao i sve javne službe. Na primjer, fakulteti su takva javnopravna tijela - imaju javnu ovlast izdavati priznate diplome., Fakulteti , Unatoč tome čak i MUP, Ministarstvo uprave i Ministarstvo pravosuđa u svojim natječajima traže da kandidati dostavljaju diplome i druge dokumente iz njihove domene, kršeći pri tome Zakon o općem upravnom postupku, Članak 47, stavak (2). Još 14.11.2018. je upit o tome poslan na ministarstva ali do zaključenja ovoga članka nema odgovora.
Naravno da bi nastao strašan problem kad bi se ova zakonska odredba počela primjenjivati, budući da velika većina „javnopravnih tijela“ nije osposobljena da pribavi niti s drugima podijeli rečene podatke (dokumente). U ovom konkretnom primjeru bi kandidat treba samo navesti svoj OIB (što je već riješeno), a dotično ministarstvo bi trebalo zatražiti od predmetnog fakulteta ili druge ustanove dokument iz njihove službene evidencije.
No situacija je još gora zato, jer ne postoji „posvećenost“ ispunjavanju ove zakonske obveze niti u slučaju kad se radi o izvoru podataka u istom javnopravnom tijelu, o čemu govori primjer iz MUP-a. Oni od kandidata traže ovo:
„Uz prijavu kandidati/kinje su dužni/e priložiti:
1. životopis,
2. diplomu,
3. dokaz o položenom iii stečenom policijskom zvanju i
4. dokaz o najmanje 5 godina radnog iskustva na poslovima osiguranja štićenih osoba ...“
(vidi natječaj OVDJE). Točka 3., a vjerojatno i 4. se nalaze u evidenciji MUP-a, odnosno policije, a oni to ipak traže od kandidata, „jer se kod njih tako radi!“. Obratno, kandidati u pravilu i ne znaju svoja prava u ovom području, a i ne žele se buniti, jer „koga je molit, nije ga ljutit“!
Iz ovih se primjera vidi da za iskorištenje ogromnog inovacijskog potencijala u javnom sektoru uopće nije potreban nikakav sofisticirani „Innovation Management System“. Potrebna je jedino „politička volja“, kao što je vidljivo iz pozitivnog primjera opisanog u ovom članku. No generalno je nužno da NIV jasno promovira potrebu i mogućnosti inoviranja i u „vladinom sektoru“, o čemu postoje nebrojeni primjeri iz svijeta, koji su obrađeni recimo ovdje:
(Preporuke iz ovih izvora, vidi ovdje na Stanford i OECD e knjige - podrobnosti - su bile dijelom korištene u primjeru ove naše socijalne inovacije opisanom u ovom članku.)
Sam poslovni proces, funkcionalnosti, ključne brojke i korisnička iskustva u radu Registra, bit će prikazani u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
