Zanimljiv naslov! Kako bi se povijest mogla inovirati? Može i te kako! Ako slušamo aktualnu raspravu o kurikulu povijesti onda je jasno da su ideje o temeljnim postavkama posve divergentne. Različite interpretacije povijesnih „zbiljnosti“ nužno vode u različite interpretacije uzroka kao i posljedica u sadašnjosti. Je li NDH bila (i) odraz hrvatske težnje za samostalnom državom? Je li holokaust važna tema? Je li Jasenovac i općenito uloga Hrvatske u Drugom svjetskom ratu važna tema za poduku povijesti. Što i kako tu podučavati? Konačno, je li „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav i pozitivna motivacija iz Domovinskog rata, ili treba biti zabranjen kao službeni ustaški pozdrav?
U pretprošlom smo članku ove kolumne prikazali kako i imitacija (konkretno australskog pristupa pravosuđu i edukaciji o njemu) može u nas biti inovacija pod uvjetom da se pravilno prenese u naše okolnosti. Zašto ne bismo i poduku o povijesti načelno preuzeli od onih koji to rade sustavno a usmjereno prema budućnosti? Ako nam je uistinu teško npr. od Njemačke preuzeti marljivost, poslovnost, uređenost ili tehničku izvrsnost, zašto ne bismo mogli preuzeti odnos prema stavu o recentnoj njemačkoj povijesti, pogotovo u analognim slučajevima? Pod time mislim na usporedbu pozdrava ZDS i „Sieg Heil“ („pozdrav pobjedi“). Pogledajmo kako je to regulirano u Njemačkoj:
Hitlerov pozdrav (njem.: Hitlergruß, Deutscher Gruß: njemački pozdrav) je pozdrav je sličan rimskome koji su Nijemci koristili kako bi iskazali odanost svome vođi Adolfu Hitleru.
Prvi put su ga koristili pobornici fašizma, pokreta koji je vodio Benito Mussolini, i drugi narodi koji su bili u takvim pokretima. Hitlerov pozdrav je postao utjelovljenje Hitlerovog masivnog kulta ličnosti u Njemačkoj.
Uporaba ovog pozdrava kazneno je djelo u Saveznoj republici Njemačkoj, Slovačkoj, Republici Austriji i Češkoj Republici.
Iako bi se i u Njemačkoj mogli izgovarati rimskim izvorom, to naravno nikome ne pada na pamet. Obratno, u Hrvatskoj se „inovira“ povijest dokazivanjem kako se radi o starom hrvatskom pozdravu, a još više da je to bio slogan boraca HOS-a. Iako je ZDS u Hrvatskoj prekršajno kažnjiv i sudovi su ovdje skloni „inovacijama“, pa jedni sude ovako, drugi onako.
Zbog ovakve orijentacije prema povijesti izgleda da zanemarujemo sadašnjost, a pogotovo budućnost. To se vidi na svakom koraku. Također i u odnosu prema obrazovanju. U ovom slučaju je to vidljivo u najnovijem e-savjetovanju o kurikulu povijesti koje je upravo završeno. Ne samo da predlagači (politika, struka) imaju apsolutni fokus na sadržaj, umjesto na metodiku koju propisuje Okvir nacionalnoga kurikuluma - ONK. Učenici će opet učiti napamet faraone i kraljeve iz davne prošlosti, velike ratove i bitke, a neće iz povijesti učiti o pravim vrijednostima i kritičkom mišljenju.
Reakcija javnosti na predloženi dokument je također porazna, najbolje je pogledati usporedbu s reakcijom na kurikulum informatike., Usporedba samo po broju komentara:
- Povijest: 293 komentara
- Informatika: 63 komentara
Ovo pokazuje omjer zainteresiranosti hrvatske javnosti za prošlost i za budućnost., Otprilike 5:1 u korist povijesti! Možebitni „argument“ da je kurikul informatike mnogo bolji, pa je zato trebalo više komentara u kurikulu povijesti ne stoji! Obratno, u pogledu informatike kao mlade struke trebalo je više toga biti otvoreno, a nepoznato je što budućnost nosi i za što bi se u informatici zapravo učenici trebali osposobljavati. No čak i ako prihvatimo da je informatički kurikul bolji, ne bi li se tada povjesničari trebali malo „posuti pepelom“: kako to da informatičari mogu s manje prijepora definirati kurikula radi se o tako mladoj i intenzivno razvijajućoj struci? Istina je mnogo jednostavnija: hrvatska javnost, pa i struka je nažalost orijentirana prema prošlosti., Za razliku od Finske mi nemamo „Institut za proučavanje budućnosti“, za razliku od Norveške ne razmišljamo kako iskorištavanje postojećih resursa načiniti održivom osnovom za budućnost kada tih resursa više neće biti. No kad već nismo u stanju promišljati prioritete sadašnjosti i budućnosti, onda trebamo barem oponašati dobre prakse uređenih i naprednih država. O jednom takvom primjeru više u okviru „Jeste li znali?“.
JESTE LI ZNALI da je praktički svaki propis koji se u nas donese nesukladan s nekim drugim koji je s njime povezan ili je čak nekonzistentan sam u sebi? O tome ne postoji službena statistika jer se izgleda o „harmonizaciji“ propisa nitko i ne brine. Ovakvo uvjerenje je nastalo nakon podrobnijeg uvida u kurikule koji smo pokazali u prethodnim kolumnama, a potvrdu tome se dobije čim se malo „zagrebe“ u bilo koje e-savjetovanje. Pozabavio sam se sa sljedeća dva e-savjetovanja:
1. Javno savjetovanje o Prijedlogu Pravilnika o prometnoj signalizaciji i opremi na cestama
2. Javno savjetovanje o Prijedlogu Pravilnika o privremenoj regulaciji prometa i označavanju te osiguranju radova na cestama
Predlagač ovih propisa (Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture) je u prilozima Pravilniku o privremenoj regulaciji predvidio ovo:
Ova privremena regulacija preusmjeravanja prometa iz dvije u jednu traku je označena znakom (crne strelice na oker podlozi) koje redovito srećemo na autocestama:
Ovdje je problem u neusklađenosti s tehničkom specifikacijom ukupnog prometnog znakovlja gdje ovoga znaka uopće nema, vidi OVDJE. Postoji samo znak za zatvaranje prometnog traka, ali ne kao privremena regulacija nego kao stalan znak C92:
Kako oponašati dobre prakse drugih zemalja? Jednostavno, treba pogledati koje sve znakove ima npr. Njemačka OVDJE:
Iz ovoga treba izvući generalnu poruku da se propisi trebaju osim jezično i sadržajno u sebi provjeravati sustavno i na usklađenost s drugima, pogotovo ako obrađuju istu tematiku kao u ovdje spomenuta dva pravilnika.
Unatoč uglavnom sadržajno - svjetonazorskim komentarima u e-savjetovanju o povijesnom kurikulu, ima i “svjetla na kraju tunela“, doduše dosta dalekog i slabog. Profesorica Nera Đonlić navodi tako sljedeći komentar:
„Od svih međupredmetnih tema navodi se povezanost jedino s međupredmetnom temom Građanski odgoj i obrazovanje. Nije moguće da ne postoji povezanost između Povijesti i MPT Učiti kako učiti (metakognitivni procesi trebali bi se razvijati i u okviru nastavi povijesti, o čemu se doduše ne govori u ovom dokumentu, a trebalo bi)“
To je upravo i moja tema: sadržaj bilo kojeg predmeta ne smije biti jedina svrha poduke. Prof. Đonlić je ovdje spomenula MPT „Učiti kako učiti“, a to sam u e-savjetovanju dopunio s ostala dva „stupa“ odgojno-obrazovnog procesa („vrijednosti“ i „kritičko mišljenje“), dok sam “Učiti kako učiti“ analizirao po elementima. O tome više u sljedećem članku kolumne.
Jedna opća obavijest: broj objavljenih članaka u ovoj kolumni se približio 200. S više strana sam dobio poticaje da se ti članci sistematiziraju, opskrbe preglednim sadržajem, označe ključnim riječima i objave kao knjiga. Materijala je vrlo mnogo, procjenjujem više od 500 stranica, a posao uređivanja vrlo zahtjevan. U narednom razdoblju ću se posvetiti toj zadaći i zato smanjiti učestalost objavljivanja članaka u kolumni na otprilike jedan mjesečno, zavisno o aktualnostima u inovacijskom području.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
