Kad se kod nas spominju „dobre prakse“ u nekim stranim zemljama, po mojem iskustvu, rezultira automatskim okidanjem tzv. „innovation killer statement“:
„To kod nas tako ne može funkcionirati“!
Budući da su gotovo svi, a pogotovo u javnom sektoru, „naštimani“ protiv bilo kakvih promjena, izvanredno im dobro dolazi „truli izgovor“ kako se dobra strana iskustva ne mogu primijeniti kod nas jer „su kod nas uvjeti drugačiji“! Sjećam se davne priče o izgradnji ciglane u Indiji, gdje nisu bile projektirane pokretne trake nego ručna kolica sa ciljem zapošljavanja velikog broja fizičkih radnika. No i to je bila lokalno neprimjenjiva „inovacija“ zbog toga što su ljudi bili jednostavno preslabi za voženje „tački“. Lokalnim se uvjetima prilagodilo u hodu kao što nam dočarava ovaj primjer iz Afrike:
Zato je frontalno odbijanje „imitacijske inovacije“ nedopustivo jer je uvijek moguća manja ili veća prilagodba „lokalnim uvjetima“. Isto vrijedi za „oponašanje Australije“ kao što sam predložio u prethodnom članku ove kolumne. Dobio sam prigovore da se pravosuđe Australije i Hrvatske ne mogu uspoređivati. Ono australsko je cijenjeno, učinkovito, nezavisno, raspolaže kvalitetnim zakonima za razliku od našeg. Upravo zato treba vidjeti kako to tamo funkcionira! Pri tome ovdje nećemo studirati trajanje postupaka, poštivanje zakona i nezavisnost., Time neke se bavi naše Ministarstvo pravosuđa. Ovdje ćemo promotriti koje se odlike pravosudnog sustava promoviraju u Australiji. Čitatelji neka iz vlastitog iskustva i medijskih saznanja sami zaključe u čemu trebamo početi oponašati „ neke druge“, pa čak i daleku Australiju („one dolje“)?
Kao izvor za prikaz „potencijala za oponašanje“ uzimamo opet „Rule of Law Institute“ (Institut za vladavinu prava, www.ruleoflaw.org.au/ , „RoLIA“) . Kako bi bilo lijepo za početak ustanoviti da i mi imamo jednu takvu instituciju, koja bi nezavisno, stručno i vjerodostojno ukazivala na mogućnosti poboljšavanja našeg pravosudnog sustava. Upravo smo danas mogli čuti kako to u Hrvatskoj funkcionira: nesustavno, zavisno o politici, amaterski! Naime u slučaju notornog „Daruvarca“ se vidi kakvi su pokretači nekih unapređenja u nas:
„Građani se pitaju tko je u sustavu zakazao te treba li hitno mijenjati zakonsku regulativu... odvjetnik Veljko Miljević koji kaže da se javnost jako dobro uključila u problem rješavanja nasilja, poglavito nasilja prema mladima.“
Pazite, dok u Australiji regulativu i njezinu primjenu u svim mogućim aspektima radi stručna institucija, dotle se u Hrvatskoj moraju od 2011. („novi“ Kazneni zakon) ponavljati slučajevi praktične nemogućnosti dovršetka ijednog ozbiljnijeg kaznenog postupka (Sanader, Horvatinčić, Bandić, Kalmeta, ...). Tek nakon apsurdne odluke u Zadru i „uključivanja javnosti“ se ta javnost pohvaljuje kako je dovela do najave (?) poboljšanja regulative.
Vjerojatno je svaki prethodni „inovativni“ prijedlog za poboljšanjem Kaznenog zakona dočekan s „to je tako u zakonu, ne možemo to mijenjati kako se tko sjeti!“. Pri tome su predlagači unapređenja bili „gnjavatori“ (bad guys), a oni koji blokiraju bilo koju promjenu (činjenjem ili nečinjenjem) su bili „good guys“ koji sjede u udobnim foteljama i čuvaju status quo.
JESTE LI ZNALI (zapamtili iz prethodnog članka) kojih devet (9) područja pokriva „piramida“ Instituta za vladavinu prava Australije? Vjerojatno ne, ovdje ponavljam po treći puta zato što to smatram silno važnim ne samo za pravosuđe, nego za edukaciju o vladavini prava kao ustavnoj vrednoti, a koja nije našla svoje mjesto pod „kurikularnim suncem“:¸
Osnova:
- Pravo na okupljanje
- Sloboda govora
- Pristup pravosuđu
- Poznavanje zakona
Zakonitost:
- Prava optuženika i žrtava
- Pretpostavka nevinosti
- Nezavisnost pravosuđa
Odnosi vlasti:
- Provjere i ravnoteža vlasti
Opće pravo:
Površan pogled na teme vladavine prava je dovoljan da se vidi kako, s dobrim primjerima svih devet (9). može i te kako razumjeti svaki osnovnoškolac. Nažalost, vidljivo je da se ništa od toga u školi ne uči sustavno. Osim primjera o samoj vladavini prava, koje nema u okviru kurikula, druga banalna stvar koja nedostaje je i „jednakost prije zakona“! Ako se u školi dogodi slučaj neravnopravnosti, svi odmah istražuju koji je to propis pri tome prekršen. Obratno, djecu treba naučiti da su jednaka / ravnopravna i bez konkretnih mjera koje propisuje zakon. I tu se vidi drastični nesklad između Ustava RH i Okvira nacionalnoga kurikula (ONK). Dok Ustav kao temeljne vrednote navodi jednakost i ravnopravnost, ONK to uopće ne spominje. Ustav RH kao vrednotu broj dva (2) spominje „jednakost“. Nažalost, ta „jednakost“ se u Ustavu RH nigdje ne definira, a pogotovo ne onaj dio koji je važan za vladavinu prava, odnosno „jednakost pred zakonom“. Za razliku od toga, „Aussies“ to i te kako definiraju i to jezgrovito „in plain english“, kroz „diskriminaciju“ kao negaciju „jednakosti“ ili „ravnopravnosti“:
„discrimination can arise just as readily from an act which treats as equals those who are different as it can from an act which treats differently persons whose circumstances are not materially different.“ (McHugh)
U jednostavnom hrvatskom bi dakle definicija jednakosti bila:
„Jednakost je svojstvo jednakog tretiranja onih koji su jednaki i različitog tretiranja osoba čije su okolnosti materijalno različite.
Dakle, u školskoj praksi treba djelom pokazati da oni učenici koji su jednaki trebaju dobiti istu ocjenu za isto pokazano znanje. No učenici s posebnim potrebama trebaju dobiti veću pomoć i blaži kriterij ocjenjivanja, dakle različito zbog različitosti.
Oni stariji učenici će lako razumjeti drastične primjere nejednakosti, koji se stručno nazivaju benignim eufemizmom „neujednačenost sudske prakse“, samo malo bolja floskula o notorne „neka institucije rade svoj posao“. Paradni primjer je spomenuti Horvatinčić, u kojem je presuda za „sinkopu“ ukazala na dvostruku nejednakost pred našim sudovima:
- Smrtnih ishoda u prometu je bilo na tisuće, nitko se do sada nikada nije izvukao izmišljajući sinkopu. Je li ovdje takva „razlika u istim okolnostima“ slučajna samo zbog bogatstva optuženika?
- Ako „sinkopa“ postane pravomoćna, a sutkinja Šupe svakako tome treba težiti, zar neće pomisliti da će u sudovanju svi budući optuženici za jednaka kaznena djela isto dokazivati da su baš tada imali sinkopu (do tada su vozili 50 km/h, a zbog sinkope su ubrzali na 100 km/h i tako u stanju bez svijesti nekoga ubili)? Hoće li se svi pozivati na jednakost u pravdi s Horvatinčićem?
O tome treba učiti u školi, a u niti jednom kurikularnom dokumentu se nije moglo pronaći išta o „vladavini prava“, a pogotovo ne o podrobnostima pojedinih elemenata kako ih prikazuje australski „Rule of the Law Institute“, pa tako niti o „jednakosti“. Doduše, u kurikulu građanskog odgoja se spominje „ravnopravnost“, ali reducirano uglavnom na „ravnopravnost spolova“, a nikako ne na ravnopravnost pred zakonom.
Radi podsjetnika što kod nas treba naučiti/primijeniti po uzoru na Australiju, pogledajmo njihove definicije elemenata „piramide vladavine prava“:
- Jednakost pred zakonom znači da se zakon treba primjenjivati jednako na sve ljude bez obzira na njihov status u društvu - bogat ili siromašan, mlad ili star, bez obzira na rasu, kulturu, religiju ili bilo koji drugi atribut.
- Kada zakon daje ovlasti, moraju postojati provjere i ravnoteža u korištenju ovlasti kako bi se osiguralo da vlada i pojedinci djeluju u skladu sa zakonom.
- Pretpostavka nevinosti osigurava da se pojedinci kažnjavaju samo kad budu proglašeni krivima.
- Neovisni i nepristrani suci osiguravaju pravednost suđenja
- Mora se postići pravda i za žrtve i za optuženike.
- Vladavina prava također zahtijeva od ljudi da slobodno govore o problemima sa zakonom - pojedinci moraju biti u stanju to učiniti bez straha ili progona
- Ljudi moraju biti slobodni za mirno okupljanje u javnosti.
- Naš pravosudni sustav mora biti dostupan svima ili će ljudi misliti da je zakon beskoristan
- Zakon se mora poznavati kako bi ga ljudi mogli slijediti.
Posljednju točku nisam postavio ja, već autori iz Instituta RoLIA, vjerojatno namjerno. Oni bi u predavanju na tu temu naglasili „last, but not the least“ („posljednje, ali nikako ne najmanje važno“). Ako govorimo o potrebi poznavanja zakona onda zapravo govorimo o potrebi edukacije. Na ovom se mjestu zato moram nadovezati na raniju oštru raspravu s jednim angažiranim zastupnikom u Hrvatskom Saboru, koji je osporio univerzalnu vrijednost edukacije, promovirajući popravljanje svakog sektora „iznutra“, zdravstvo kroz zdravstvo, a pravosuđe kroz pravosuđe. Možda u Australiji! Kod nas teško. Ipak to koristim kao jedan od izuzetaka koji potvrđuju pravilo oponašanja stranih uzora! Naime, evidentno je da se naše pravosuđe iznutra ne da popraviti. Dokaz: od 2011. se zna da KZ i ZKP ne valjaju, a praktički se ništa nije popravilo. Dakle potrebna je generalna edukacija koja će stvoriti kritičnu masu obrazovanih mladih ljudi koji se neće u tolikoj mjeri tužakati, biti manje podložni korupciji, tretirati odvjetnički posao više kao javni servis a manje kao biznis. O tome, je li ispravno popravljati neke sektore iznutra ili edukacijom izvana, više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
