Mnogi će se zapitati, kakva je veza koronavirusa i WEB 2.0!? Sa stanovišta socijalne inovacije, mislim da je usmjerenost na WEB 2.0 najvažnije što možemo naučiti iz lekcije zvane „koronavirus“. Naravno da toga još nismo svjesni, pa zato ovdje želim eksplicirati „lessons learned“. Te lekcije nisu (samo) epidemiološke, one su društvene. Novosti su možda slučajne, pa je upitno koliko su inovativne, no ako ih postanemo svjesni, možda neke slučajne pojavu možemo pretvoriti u inovativne ideje velikog potencijala.
Naučeno u prvoj lekciji je prošlo daleko „ispod radara“. To je Jandrokovićev poziv oporbi na suradnju i to 14. ožujka 2020:
„... svaki dobar i ostvariv oporbeni prijedlog, sasvim sigurno da će se uvažiti i ako bude moguće ugraditi u buduća rješenja“.
Takva je retorika bez presedana već desetljećima u našem političkom prostoru. Do sada smo bili svjedoci da je sve što dolazi od oporbe - tko god bio na vlasti - za odbaciti. Pa čak i nova vlast ne želi prihvatiti oporbeni prijedlog koji su oni sami davali ranije! Naravno, vrijednost ovoga sada izrečenoga je deklarativna, no to je prvi korak. Vidjet ćemo hoće li političari moći „preskočiti svoju sjenu“ i uistinu prihvatiti neke od prijedloga svojih oponenata.
Ovaj Jandrokovićev poziv još uvijek ne pojašnjava neposrednu vezu prema WEB 2.0! Glavna osobitost WEB-a 2.0 je interaktivnost, mogućnost korisnika interneta da doprinesu sadržaju WEB-a. Za razliku od toga, WEB 1.0 je bio jednosmjeran, od „vlasnika“ internetske stranice prema korisniku. No od tehnološke razlike je važnija koncepcijska, sadržajna prednost WEB-a 2.0, evo definicije ( https://hr.wikipedia.org/wiki/Web_2.0 ):
„WEB 2.0 je baziran na socijalizacijskoj noti koja korisnicima omogućava sudjelovanje u kreiranju sadržaja weba. Termin upućuje na novu verziju, drugu generaciju Weba i hostiranih usluga koja umjesto silosa serviranih podataka (jednosmjeran protok informacija) podrazumijeva interaktivnu dvosmjernu komunikaciju između korisnika i računala te korisnika i drugih korisnika čime korisnik od pasivnog postaje aktivni sudionik.
...
„Filozofija uzajamnog povećanja kolektivne inteligencije i dodane vrijednosti za svakog sudionika dinamičkim stvaranjem i dijeljenjem informacija.“
Dakle, Jandrokovićeva poruka je, mali ali važan prvi iskorak: „Želimo čuti mišljenje drugih!“. Ako koristimo WEB 1.0, drugi će čuti samo naše mišljenje. Eventualno ćemo na WERB 1.0 stranici objaviti našu mail adresu, pa nam jako zainteresirani i uporni korisnici mogu poslati neku svoju poruku (pohvalu, prijedlog, kritiku, ...). Na to „vlasnik“ WEB 1.0 stranice može, a ne mora odgovoriti, nitko drugi to ne vidi.
Obratno, ako smo „vlast“ ili „struka“, pomoću WEB 2.0 koncepta dozvoljavamo korisnicima da na samoj stranici stvaraju svoj sadržaj, izvorne priloge, komentare na njih, te dajemo odgovore sa svih strana. Zato Jandrokovićevu izjavu smatram prvim korakom u stvaranju stanja svijesti otvorenosti koja može dovesti do opće primjene koncepta WEB 2.0 u kojem će se stvoriti uvjeti za dvosmjernu komunikaciju.
Kakvo je u tom pogledu stvarno stanje na primjeru aktivnosti oko koronavirusa? Jesmo li na razini WEB 1.0 ili idemo prema WEB 2.0? Moje osobno iskustvo govori nažalost da prvo trebamo učiniti mnogo da stvarno uopće dođemo do razine WEB 1.0! Naime, središnja web stranica za informiranje o kononavirusu je uspostavljena tek 17.3.2020:
Dakle, dobro je da je ova stranica uspostavljena, no mora se postaviti pitanje, zašto tako kasno? Tehnička i organizacijska uspostava takve stranice traje najviše jedan dan, a krizni stožer za borbu protiv koronavirusa je ustrojen još u siječnju 2020.
Da li ovdje važi izreka „Nikad nije kasno, ako je dobro!“? Bolje je nego ništa, ali nažalost nije niti na razini WEB 1.0. Zašto? Zato jer na cijelom tom portalu punom različitih važnih i korisnih obavijesti, nema niti jedne e-mail adrese na koju bi korisnici mogli dati barem neki svoj aktivni doprinos. Na WEB 1.0 imamo barem servis mailto: , a ovdje niti to. Tako možemo razinu ovog državnog servisa staviti u razinu WEB 0.5, s preporukom da se barem navede neka e-mail adresa na koju se korisnici mogu javiti. Postoji rubrika FAQ (česta pitanja), no nije jasno kako se pitanja mogu postavljati?
Zbog rečenoga WEB 2.0 uopće nije tehnološko pitanje, nego pitanje „stanja svijesti“. To i nije neka novost, WEB 2.0 je kao pojam i raspoloživa tehnologija star 20 godina! Ako stručnjaci i vlast žele samo davati informacije, a ne ih i primati, onda je ovaj WEB 0.5 posve dovoljan. Da je sada stanje (svijesti) takvo je jasno, jer valjda 99 % informacija ide od strane „autoriteta“ prema javnosti. U to se može uvjeriti svatko tko na internetu gleda „.gov.“ stranice. Maksimum je e-mail adresa ili obrazac za slanje pitanja/primjedbe. Jedini sramežljivi iskorak je načinjen s e-savjetovanjem sa zainteresiranom javnošću. No ako pobliže pogledate rezultate e-savjetovanja, vidjet ćete da je valjda 80 % prijedloga koji dolaze preko tog sustava odbijeno. Preostalih 20 % je (djelomično) prihvaćeno:
No ako se pogleda u detalje, prihvaćene su u najvećoj mjeri formalne, „kozmetičke“ primjedbe. Osobno sam u nekim zakonima koji se tiču IT-a i zdravstva dao nekoliko desetak primjedbi, prihvaćeno je nekoliko „ljepotnih“ ispravaka, sve drugo odbijeno.
Prava snaga primjene koncepta WEB 2.0 bi se mogla osjetiti na mogućnosti sudjelovanja javnosti - opće i stručne - u promišljanjima postupanja državne vlasti, pa i struke. Tu bi omogućavanje „kolektivne inteligencije“ moglo dovesti do unapređenja poslovnih procesa. Njihova nam je kvaliteta česta rak rana, a dovodi osim do značajnih problema i do nepovjerenja u sustav. Ovdje navodim dva aktualna primjera u kojima se jasno vidi da isključivo „insajderska inteligencija“ nije dovoljna da bi se neki proces dobro postavio.
PRIMJER 1: Mjere za ulazak u Republiku Hrvatsku
Te su mjere objavljene ovdje: https://www.koronavirus.hr/sto-moram-znati/o-putovanju/mjere-za-ulazak-u-republiku-hrvatsku/43
Kao prvo ima čudnih stavaka, na primjer nije cijela Sloveniju tom režimu nego samo područje Bele Krajine i Dolenjska. To je neshvatljivo, jer vidimo zarazu po cijeloj Sloveniji. To je javljeno u Pozivni centar na broj 113 , jer drugog pouzdanog kontakta nema.
Kao drugo, upravo je slučaj neodgovornog liječnika s Rebra pokazao, da navedene mjere nisu sustavne. Naime, poslodavac KBC Zagreb nije od strane MUP-a, koji ima bazu podataka pristiglih iz inozemstva, dobio informaciju da njegov zaposlenik treba biti u samoizolaciji, dakle ne smije dolaziti na posao. To pitanje nije postavio nitko iz medija, svi radije bacaju drvlje i kamenje na neodgovornog pojedinca. Defekt u sustavu ga ne ispričava, ali ukazuje kako nedostaje upravo WEB 2.0 mogućnost da u ovom slučaju stručna javnost ukaže na vjerojatni propust u procesu.
PRIMJER 2: Algoritam nadzora samoizoloiranih
Ovaj primjer ukazuje na posve izvjestan propust u modeliranju procesa. Radi se o dokumentu „Postupanje s osobama koje su u zadnjih 14 dana prije ulaska u Hrvatsku boravile na području zahvaćenom epidemijom COVID-19 ...“, (Krizni stožer HZJZ, 28.2.2020) koji zapravo nije javno objavljen, nego je vidljiv na stranicama nekih primatelja, u ovom slučaju na stranicama Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo ( www.ccaa.hr/download/documents/covid19_4450 ):
Na primjer, ako je netko imao bliski kontakt i povišenu temperaturu, dijagram vodi na „asimptomatsku osobu“, što je kontradikcija. Iako je to interni dokument HZJZ-a namijenjen onima koji obavljaju nadzor nad samoizoliranima, ipak ima veze s temom „WEB 2.0“. Naime, da u taj dokument javnost ima uvid, njezin stručni dio bi sigurno uočio manjkavosti i mogao sugerirati poboljšanja. Do tog stupnja prihvaćanja koncepta WEB 2.0 tek trebamo doći. Za sada na primjedbe o postupanju i prijedloge poboljšanja niti struka niti vlast ne reagiraju. U ovom primjeru sam o postojanju manjkavosti ovog algoritma je obavijestio HZJZ, no nema niti odgovora, a kamo li ispravka algoritma.
Isto bi svakako vrijedilo i za algoritam administrativnog nadzora nad građanima koji bi trebali biti u samoizolaciji nakon ulaska u RH. Iz primjera liječnika s Rebra, ali i bivšeg ministra zdravstva dr. Nakića je razvidno da taj algoritam nije „nepropustan“, odnosno da ga svatko interpretira i postupa kako hoće. Rezultat toga je na primjer da poslodavac, u ovom slučaju KBC Zagreb, nije aktivno upoznat da je njihov zaposlenik koji dolazi na posao trebao biti u samoizolaciji. Objava i korištenje „kolektivne inteligencije“ na nekoj WEB 2.0 platformi bi moglo doprinijeti kvaliteti ključnih dokumenata po kojima se službe ravnaju u svojem postupanju. Tehničko rješenje za takvo što se može realizirati u nekoliko dana, odnosno koristiti neke već postojeće platforme. Jedan od primjera kako to može izgledati je www.zg-inovacija.eu :
Dakle, u svezi primjene koncepta WEB 2.0 mogle bi se dati sljedeće preporuke:
- Slijediti „mindset“ iz Jandrokovićeve preporuke da treba slušati (čak i) oporbu. To je kao glavno načelo istaknuo 18.3.2020. i ministar Beroš: „Slušam druge!“.
- Postojeće internetske servise odmah podignuti na razinu WEB 2.0, dakle omogućiti interakciju korisnika, a u „backoffice“ staviti odgovarajući broj osposobljenih djelatnika i volontera koji će obrađivati upite/prijedloge korisnika.
- Uspostaviti „idea crowdsourcing“ za davanje i raspravu o prijedlozima stručne i opće javnosti, slično kao www.zg-inovacija.eu .
Kako veli narodna poslovica, postoji i sreća u nesreći ili „svako zlo za neko dobro“: to je školska nastava na daljinu. Loša je vijest, da to nije pripremljeno odavno. Dobra je vijest da je epidemija prisilila sve sudionike Škole za život da krenu u to, pa makar i „grlom u jagode“. Ovdje se WEB 2.0 neposredno zrcali na koncept „e-learning 2.0“. O tome u sljedećem članku ove kolumne, naredni ponedjeljak.
