INOVACIJA ... i veza sa cjeloživotnom edukacijom

INOVACIJA ...  i veza sa cjeloživotnom edukacijom
Dražen Tomić / Tomich Productions

Na kraju prethodne kolumne smo se pitali, može li se pod inovacijom smatrati promjena našeg i ponašanja samo putem imitacija praksi iz Japana ili Austrije? Ne, to je nužno, ali ne i dovoljno! Jedino slabo i daleko svjetlo prosperiteta na kraju tunela može se vidjeti u mogućoj orijentaciji na edukaciju. Kakve veze ima edukacija s inovacijom? Ogromne! Po EIS (European Innovation Scoreboard, „Europska ljestvica uspjeha u inoviranju 2018.“, vidi OVDJE), ovo je tablica zemalja:

Od Hrvatske su u tome, kao i inače, slabije samo Bugarska i Rumunjska.. Četiri skandinavske zemlje odskaču: Nizozemska , Finska, Danska i Švedska. Što im je zajedničko? To da su u EIS kompleksnom indeksiranju uočile u čemu je najveći potencijal općeg poboljšanja: ljudski potencijali! Zato su te zemlje napravile veoma inovativne promjene u školstvu gdje osim ostaloga potiču svoje stanovnike na cjeloživotno obrazovanje. Uvođenjem takve inovativne promijene, ali i drugih, te izmjenom sustava školovanja podigli su razinu kreativnosti, te slijedno i inovativnosti.

U segmentu cjeloživotnog učenja pozicija Hrvatske je katastrofalna:

Što znači crvenih 12,5? To znači da ako prosječni stanovnik EU u 28 zemalja godišnje izvan redovnog školovanja uči 100 sati, stanovnik Hrvatske uči 12,5. Još gore, u sedam godina to je daljnji pad od 37%!

Obratno, ako kao primjer uzmemo zemlju koja je visoko pozicionirana po visini indeksa i po napretku u ovoj kategoriji - Nizozemsku - vidimo da je 2010. imala indeks 175 u odnosu na tadašnji EU prosjek., 2017. je na razini 187,5. Dakle, ako prethodnu računicu izrazimo apsolutno onda Nizozemci godišnje izvaninstitucionalno uče 87,5 sati više od prosjeka EU, a od nas čak 15 puta više, ne 15% više, nego 1500% više!

Da ova brzinska analiza nije pretjerana, pogledajmo drugi izvor koji ukazuje na usporedbu EU zemalja upravo po cjeloživotnom obrazovanju:

U Danskoj 30% odraslih stanovnika uče cjeloživotno, u Hrvatskoj oko 3%, znači omjer je 1/10! Kad bismo imali izvorne podatke za grafove indeksa inovacije i sudjelovanja u cjeloživotnom učenju, korelacija bi bila očito vrlo izražena. No već  na prvi pogled, ako uzmemo tri najgore i tri najbolje zemlje, razvidno je da razina inovacije prati razinu cjeloživotnog učenja. Uu oba grafa su najgore tri zemlje Rumunjska, Bugarska i Hrvatska, a najbolje su skandinavske zemlje! Pri tome je teško odrediti kauzalitet („što je kokoš, a što jaje?“), to je začarani krug: cjeloživotno učenje potiče inovativnost, no vrijedi i obrat.

Za tri najgore zemlje to znači sljedeće: budući da nisu inovativne, ni javnom sektoru, a pogotovo ne u obrazovnom sustavu, ostaju na starim obrazovnim modelima. Pri tome jaki akcent daju na institucionalno obrazovanje, a gotovo ništa u  moderne neformalne modele edukacije. Dakle, obrazuju za bivša, a ne za sadašnja ili buduća zanimanja. To nažalost vrijedi i za davatelje ali i za korisnike u procesu obrazovanja: ministarstva rade po načelu „gradi kotec kak ti otec“, a građani su sretni kad završe školu, mnogi čak i visoku, i tada uglavnom prestaje svaki interes za daljnje učenje.

­JESTE LI ZNALI da cjeloživotno obrazovanje nije nužno samo običnim građanima, ili čak onima koji su na neki način „deprivilegirani“ (nezaposleni, hendikepirani, osjetljive skupine i slično)? O vlastitoj potrebi učenja cijelog života govore i vrhunski svjetski političari, vođe u tehnološkom razvoju i financijama. Na primjer, Barack Obama, Bill Gates i Warren Buffett (vidi OVDJE):

Njih trojica promoviraju „Pravilo 5 sati“ koje glasi:

„Ako tjedno ne trošite pet sati na učenje, neodgovorni ste!“

U članku o učenju kod ovih prominencija ima niz odličnih preporuka koje se uistinu mogu smatrati vrijednom inovacijom na osobnom planu. U jednoj od narednih kolumna ćemo prikazati i razmotriti kako u tom pogledu stoji prosječni građanin Hrvatske, budući da se uistinu trebamo fokusirati na edukaciju u svim njezinim aspektima - osobnom, poduzetničkom i javnom.

 

Vidjeli smo da zemlje slabe inovacijske kulture ne inoviraju niti u obrazovanju. To je začarani krug zato što se slijedno građani (zaposlenici ili nezaposleni, a pogotovo potencijalni poduzetnici) ne orijentiraju na cjeloživotno učenje, kao na inovativni oblik obrazovanja. Pri tome je odlučujuću ulogu odigrao odnos prema samome znanju, koji je desetljećima razvijao percepciju da je znanje gotovo bezvrijedno.

Gdje je to počelo? Možda u legendarnoj izjavi važnog državnog dužnosnika s početka hrvatske neovisnosti:

Ivan Milas: „Kilo mozga košta dvije marke!“

Naravno da sama ta izjava nije odlučujuće utjecala na „deprecijaciju“ znanja u nas, pa time i procesa kojim se do znanja dolazi - obrazovanja. Iz generalnog „tenora“ su mladi naraštaji brzo uvidjeli da zaposlenje u obožavanoj državnoj službi ne zavisi o njihovom znanju i sposobnosti, nego o vezi putem prijateljstva, rodbine, stranke ili čistoj korupciji. Mladi poduzetnici su također uvidjeli da njihov business mnogo manje zavisi o njihovu znanju i sposobnosti, a mnogo više o linkovima koji su korisni za dobivanje posla s državom.

Iako situacija izgleda bezizlazna, možda je ipak svjesnom akcijom moguće izaći iz tog začaranog kruga!? Bitno je promijeniti „mindset“, stanje svijesti onih koji odlučuju o obrazovanju. U posljednje vrijeme tu vidimo pozitivne pomake, za sada male, ali bolje išta nego ništa! O tome više o tome u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.

 

Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant