INOVACIJA ... i usklađenost kurikularnih dokumenata

INOVACIJA ... i usklađenost kurikularnih dokumenata
Dražen Tomić / Tomich Productions

Kurikularna reforma treba uspostaviti sustav odgoja i obrazovanja koji bi dugoročno (za 20-ak godina?) trebao osigurati da iz naših osnovnih, srednjih i visokih škola izlaze mladi ljudi koji:

  1. Imaju razvijen sustav pozitivnih vrijednosti;
  2. Kritički misle;
  3. Znaju kako učinkovito i djelotvorno učiti;

Taj sam „tronožac“ postavio kao osnovu korjenitog preoblikovanja odgojno-obrazovnog sustava (KoPOOS) na Facebooku ovdje: https://www.facebook.com/EdukacijaNajvaznija/ . Nazivom sam malo izazvao „čistunce hrvatskog jezika“, ne koristeći tuđice: „Radikalna Reforma Edukacijskog Sistema). No „kurikul“ ili „kurikulum“ su već toliko uvriježeni, da bi „uputnik“ ili „nastavni program“ samo zbunjivali. Iako je čudno da termin „kurikulum“ nije zamijenjen domaćom inačicom kako bise barem malo kamuflirao utjecaj Borisa Jokića budući da su  sadržajno „njegovi“ kurikuli sada preuzeti od riječi do riječi!

Vratimo se sada jednom od najvećih problema u zakonodavstvu i- međusobnoj usklađenosti propisa. Budući da pravo nije u STEM području gdje „živi ljudi“ smišljaju kako bi regulirali neko područje logično je očekivati nesuglasja. Naime, različiti propisi reguliraju svaki iz svojeg aspekta iste situacije.  Budući da propise  različite skupine eksperata ne određuju matematičkim formulama niti nekim algoritmima, razumljivo je da će njihovo međusobno usklađivanje biti zadatak gigantskih razmjera.  Tim više što postoji ogromna množina dokumenata: ako samo površno pretražimo bazu podataka  na https://narodne-novine.nn.hr/ recimo za pojam „škola“ pronalazimo čak 321 dokument koji ima ili je imao snagu zakonskog ili podzakonskog propisa, ili neke druge obvezujuće odluke.

Mnogi od njih u na temu „škola“ reguliraju istu problematiku, a njihova moguća neusklađenost se u pravilu otkriva slučajno tek kada se donosi ili osporava neka sudska odluka u svezi s predmetom reguliranja.

Još je veći problem usklađenosti „podređenih“ pravnih akata s „nadređenima“. O tome smo pisali u prethodnoj kolumni vezano na ONK (Okvir nacionalnoga kurikuluma) i njemu podređene među/predmetne kurikule. Za očekivati je da se „konkretni“ kurikuli kreću u okviru općenitoga („nacionalnoga“)što je ONK. Na primjeru jednog od stupova cijelog edukacijskog sustava ,  poduke o vrijednostima, se vidjelo da oni jedni s drugima nemaju nikakve veze.: Osam (8) vrijednosti spomenutih u ONK-u se praktički uopće ne spominju u među/predmetnim kurikulima. Još se manje, dakle nikako, ne obrađuje ova baza cjelokupne edukacije niti sadržajno niti metodički (odnosno primjerima koji  bi u predmetnom sadržaju ukazivali na pozitivne vrijednosti). Zanimljivo i pozitivno je da ostala dva stupa edukacije,- učiti kako učiti i kritičko mišljenje su lijepo razrađeni u kurikulima. Štoviše, postoji posebni kurikul „Učiti kako učiti“, a kritičko mišljenje je našlo dostojno mjesto u svim provedbenim kurikulima. Možda za kritičko mišljenje nedostaje konkretnih uputa o tome kako provoditi nastavu, pa u okviru „Jeste li znali“ prikazujemo  dva prikladna primjera. U svakom bi se predmetu moglo naći na desetke sadržajnih elemenata koji bi u praksi pokazivali kako se kritički misli („evidence by example“). U daljnjem tekstu ćemo pokazati da niti dokumenti kurikularne reforme nisu usklađeni s ostatkom naše pozitivne regulative.

­JESTE LI ZNALI kako funkcionira jedno od područja edukacije u kojem smo po PISA istraživanju među najslabijima - kritičko mišljenje? Ono je dosta istaknuto u kurikularnim dokumentima što smo prikazali u prethodnoj kolumni. Eksplicitna objašnjenja i primjeri primjene se nalaze u svim ciklusima ( = razredima) u ONK-u (Okvir Nacionalnoga Kurikuluma). U općem pojašnjenju autori lijepo zaključuju:

„Važan dio kompetencije predstavlja spremnost na preispitivanje vlastite pozicije, uočavanje pristranosti u razmišljanju te mijenjanje pozicije na temelju novih, valjanih argumenata.“

Kako to treba ili ne treba izgledati pokažimo na dva primjera relevantna i za inovaciju i za edukaciju.

Primjer 1: Gallup istraživanje o angažiranosti na poslu (2014), Greška tipa I:

„Odbijanje informacije (koja nam se ne sviđa) bez argumenata“

Opetovano sam se u kolumni pozivao na jedan od značajnih problema u Hrvatskoj - neangažiranosti zaposlenika. tT se naravno mora odraziti i na neangažiranost opće populacije, recimo u političkom angažmanu, volontiranju ili nevladinom sektoru, pa čak i angažiranju za osobnu korist  npr. cjeloživotna edukacija. Hrvatska je po tom istraživanju proglašena drugom najgorom zemljom na svijetu od 140 istraženih.

Negativan primjer slabe „kulture kritičkog mišljenja“ je odbijanje takve ocjene  bez provjere kako je Gallup došao do takvog rezultata (istraživanje vidi OVDJE). U istraživanju su imali obrazac Q12 (12 pitanja) na koja je odgovarao pažljivo odabrani uzorak ispitanika u svakoj zemlji (valjda Gallup zna kako se to radi!?). Zanimljivo, ljudi koji su ocjenjivali ovakav rezultat s „Nemoguće!“, bili su suočeni s Q12 pitanjima. Kad su ih samo letimično pogledali i pokušali na njih odgovorili, bilo je jasno da gotovo na niti jedno nema odgovora koji bi ukazivao na mogući drugačiji rezultat od 3% aktivno angažiranih hrvatskih zaposlenika, u usporedbi s 30% američkih ili 15% svjetskog prosjeka:

To je praktičan primjer kako se NE TREBA ponašati u kritičkoj ocjeni, kako ne  treba u njoj biti pristran! Ako nam se neka ocjena o nama ne sviđa tone treba biti argument za odbijanje, jer time „zabijamo glavu u pijesak“ pred problemom kojeg imamo.. Obratno, kritičko mišljenje ovdje znači barem malo proučiti podlogu nesimpatične informacije i (možda) pronaći validne argumente „za“ ili „protiv“.

Primjer 2: WEF istraživanje o mirovinskom sustavu (2018), koji je obratan primjer od prethodnoga, Greška tipa II:

„Prihvaćanje informacije bez provjere“

U „smalltalk“ raspravi o mirovinskom sustavu u Republici Hrvatskoj učinjen je početni korak a to je pretraga na Google. „Pension system“ & Croatia. Pretraživač nudi među prvim izvorima ovo OVDJE, istraživanje World Economic Foruma (WEF) pod naslovom: „Ove zemlje imaju najvelikodušnije mirovine“. Možda je loša navika, ali prvo se u članku gledaju slike koje zbilja „govore više od 1.000 riječi“? Sumarna grafika je ova:

Pojašnjenje pod grafikom je:

„Postotak plaće iz rada koji primaju umirovljenici širom svijeta“.

Nevjerojatno, hrvatski mirovinski sustav ispada daleko „najvelikodušniji“ na svijetu!? Kritičko mišljenje je (i) ovdje koristan pristup: bez provjere niti ne prihvaćati niti ne odbijati informaciju koja bi nam bila prihvatljiva, poželjna ili posve čudna! To treba biti pristup koji je primijenjen u svakom predmetu u obrazovnom procesu. U STEM području je to često samo po sebi razumljivo dok u ostalim predmetima, a pogotovo u međupredmetnim sadržajima, kao što je „Građanski odgoj“, treba biti mnogo više primijenjen nego što je sada slučaj. O tome, kako se kritičko mišljenje može primijeniti u mnogim sadržajima edukacije, a na ovom zanimljivom primjeru, više u sljedećem članku u kolumni.

Vratimo se ponovno obrazovanju: Kritičko mišljenje predstavlja i spoznaja o nedostacima sustava kurikuluma u pogledu konzistentnosti, odnosno veze između „nadređenih“ i „podređenih“ dokumenata, konkretno okvira (ONK) i onoga što treba staviti u taj „okvir (među/predmetni kurikuli). U prethodnom smo članku vidjeli da u podređenim kurikulima nema gotovo niti zbora o „vrijednostima“ koje su navedene u ONK-u (prosinac 2017):

  1. znanje,
  2. integritet,
  3. identitet,
  4. poštovanje,
  5. odgovornost,
  6. solidarnost,
  7. zdravlje,
  8. poduzetnost.

U kritičkoj analizi sada uopće nije tema, je li ovaj popis „hermetičan“ (ima li čega previše ili nešto nedostaje). Bitno je da ako „okvir“ određuje da unutra treba biti poduka o ovih   osam vrijednosti, onda bi se to trebalo zrcaliti i podrobnije razraditi u svakom od među/predmetnih kurikula. Nažalost toga nema.

Kritičko mišljenje treba dalje analizirati čemu je „podređen“ sam ONK? On nikako ne može biti „vrhovni propis“ niti u odgojno-obrazovnom sustavu, a pogotovo ne u ukupnoj državnoj regulativi. Kao prvi nadređeni dokument svakako treba spomenuti „Strategiju znanosti, obrazovanja i tehnologije“ (NN 124/2014), gdje uredno imamo navedeno koje četiri (4) pozitivne vrijednosti treba promicati u odgojnom-obrazovnom procesu:

  1. ZNANJE
  2. SOLIDARNOST
  3. IDENTITET
  4. ODGOVORNOST

U ONK-u je vrlo korektno naglašeno da se uz ove četiri (4) vrijednosti dodaju još četiri (4)koje. Ovakav je pristup posve primjeren budući da ONK treba dalje razrađivati i dopunjavati Strategiju. Tim više, što se dvije od dodatne četiri vrijednosti u Strategiji izrijekom spominju kao nužni elementi odgojno-obrazovnog sustava (poduzetnost i poštovanje).

Pogledajmo još, kako su Strategija i ONK usklađeni s općom regulativom. Prije svega se tu radi o „Zakonu o odgoju i obrazovanju ...“, koji lijepo u članku 4 navodi:

(2) Nacionalni kurikulum utvrđuje vrijednosti, načela, općeobrazovne ciljeve i ciljeve poučavanja, koncepciju učenja i poučavanja, pristupe poučavanju, obrazovne ciljeve po obrazovnim područjima i predmetima, definirane ishodima obrazovanja, odnosno kompetencijama te vrednovanje i ocjenjivanje.

Dakle, Zakon traži da se u Nacionalnom kurikulu(mu) utvrde vrijednosti što je učinjeno i to pokazuje usklađenost nadređenog i podređenog dokumenta. Pisci kurikula su se držali slova zakona pa nastavu o vrijednostima nisu prenijeli dalje u među/predmetne kurikule a to je trebao biti „duh Zakona“.

Iznad Zakona postoji nešto, a to je Ustav Republike Hrvatske. U njemu se ne govori o „vrijednostima“ nego o „vrednotama“. Velika se rasprava može voditi o razlici između ta dva pojma, OVDJE jedan zgodan primjer kako to vide filozofi:

Da bismo mogli što bolje osvijetliti povijesni kontekst u kojem razmišljamo o životu, potrebno je prethodno razjasniti razliku među pojmovima vrijednost i vrednota. Najkraće rečeno, vrednote su osmišljene u samima sebi te, kao takve, tvore svrhu i motiv ljudskog djelovanja. Tako govorimo, primjerice, o vitalnim vrednotama (zdravlje, snaga i sl.), kulturnim vrednotama (znanje, umijeće i sl.), političkim vrednotama (sloboda, samostalnost i sl.) etičkim vrednotama (pravednost, istinoljubivost, vjernost i sl.) i o religioznim vrednotama (svetost).

Dakle, oni „vrednotama“ nazivaju i one, koje se u ONK-u i Strategiji spominju kao „vrijednosti“, pa „vrednotu“ za daljnju analizu možemo smatrati istoznačnicom. A Ustav RH navodi ove „vrednote“ u svojem Članku 3:

1. sloboda
2. jednakost
3. nacionalna ravnopravnost
4. ravnopravnost spolova
5. mirotvorstvo
6. socijalna pravda
7. poštivanje prava čovjeka
8. nepovredivost vlasništva
9. očuvanje prirode i čovjekova okoliša
10. vladavina prava
11. demokratski višestranački sustav

E sad, kako protumačiti činjenicu, da imamo 11 „vrednota“ definiranih Ustavom RH, a Strategija odgoja i obrazovanja, i Nacionalni kurikul(um) spominju četiri/osam posve drugačijih „vrijednosti“? Upozoravam ponovno: uopće ne ulazimo u vrednovanje ovih „vrijednosti/vrednota“, stvari postavljamo posve formalistički ili „mehanički“: kako je moguće da su vrijednosti kojima bi se trebale podučavati generacije naših mladih ljudi posve drugačije od onih koje su zapisane u vrhovnom zakonu države - Ustavu?

Ova analiza je zapravo „pokazna vježba“ kako u obrazovnom procesu treba provoditi nastavu kritičkog mišljenja. Učenici i studenti mogu istražiti i raspraviti zašto se npr. o „mirotvorstvu“ ne uči u školi, te zašto je „poduzetnost“ vrijednost o kojoj treba učiti, a nema je u Ustavu? Kako to raditi možemo pokazati na primjeru kritičkog promišljanja na osnovi čudnog rezultata istraživanja WEF-a o mirovinskim sustavima u svijetu i poziciji Hrvatske. Više o tome u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.

 

Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant