Što treba za jednu Silicijsku dolinu. Silicij? Ne. Fakultet koji generira vrhunske kadrove? Da vidimo...
«The Silicijska dolina» je područje zapadne obale zaljeva San Francisca. Otprilike u njenoj sredini smjestio se Palo Alto. Jedva nešto veće od Karlovca, ovo mjestašce koje je popularnost steklo zahvaljujući slavnom sveučilištu Stanford čiji studenti čine 1/5 stanovništva, danas se smatra srcem najpoznatije doline svijeta. Etablirani sveučilišni gradić rastao je kroz povijest nekako uobičajenim tempom koji baš i ne odražava bum IT industrije.
Pravi procvat, dolina je doživjela na drugim mjestima. Nekadašnja stanica kočije na ruti između San Francisca i San Josea, razvila se u samo nekoliko desetljeća u jedan od najpoznatijih gradića svijeta. Procvat Mountain Viewa počinje nakon drugog svjetskog rata dolaskom avionske i elektroničke industrije kada je u samo 10 godina broj stanovnika narastao gotovo 4 puta. Dolaskom Googla, Linkedina, Symanteca, WhatsApp i cijelog niza uglavnom IT tvrtki Mountain View još više raste i veličinom debelo premašuje Palo Alto.
Novo je stanovništvo doselilo iz drugih krajeva. Dakle, svaki je potencijalni doseljenik u nekom trenutku morao donijeti odluku o selidbi. Mahom, radi se o vrlo mladim ljudima ispod 30 godina. Ljudima obrazovanim, pozitivnim i željnim života, stvaranja i dokazivanja. Čime ih je Dolina privukla? Pružila im je mogućnost stručnog dokazivanja i usavršavanja, rada na globalnim projektima, solidnu plaću, zdravu radnu atmosferu i najbolju klimu na svijetu. Temperatura u Mountain View-u je idealna. Nikada vruće - nikada hladno, uvijek sunčano. Google veliku plaću može ponuditi i u Dublinu. Klimu ne može.
Zadarsko zaleđe ima vrlo sličnu klimu. Vedro sunčano vrijeme tijekom cijele godine, vrlo malo vrućih dana, malo kiše. Nekako si mislim da mlade državljane sjevernoeuropskih zemalja ne bi bilo teško nagovoriti da svoj novi život počnu graditi upravo na perspektivnoj mediteranskoj lokaciji. Još se samo postavlja pitanje kako je učiniti perspektivnom?
Gradonačelnik Mountain View-a, dao je zemlju u dugoročni najam Google-u i time učinio vrhunski potez. Mnoge su zemlje otvarale tax free tehnološke parkove i time privlačile strane tvrtke. Što bi tehnološki park u blizini Zadra trebao imati? Ogradu! Sve firme u parku morale bi biti oslobođene svih davanja prema Hrvatskoj državi. Zaposlenici u parku plaće bi dobivali u bruto iznosu i sami bi odlučivali gdje će i koliko plaćati mirovinsko i zdravstveno, a njihove bi im tvrtke nudile razne povoljne opcije. Porez na dohodak bi se plaćao na temelju godišnjeg obračuna.
Trošak najma ili kupnje nekretnina u Hrvatskoj bi u cijelosti umanjivao poreznu osnovicu čime bi se potaknulo naseljavanje u regiji. Uvjeti otvaranja firme u parku bili bi jednaki za sve. Kako ne bi predstavljale konkurenciju domaćem gospodarstvu, ove tvrtke ne bi pružale usluge na hrvatskom tržištu već bi se ili fokusirale na stvaranje novih proizvoda ili na pružanje online usluga. S obzirom na to da bi djelatnici i njihove tvrtke slobodno odlučivali o plaćanju mirovinskog i zdravstvenog doprinosa, u okolici bi brzo niknule moderne privatne klinike. Kontinuirani rast potreba za smještajem rezultirao bi potpuno novom vrstom u Dolini uobičajenog turizma - Company accommodation.
Resorti izgrađeni za ljude koji su došli privremeno raditi na projektu, pružaju sve što je potrebno za ugodan samački život. Ugodni apartmani sa svim pratećim uslugama, prostorije za sastanke i rad, teretane, bazeni, teniska igrališta... Turistička sezona postaje tako cjelogodišnja. Ugostiteljski objekti otvoreni su cijelu godinu, direktni letovi sa Zemunika u Prag, Bukurešt, Budimpeštu, Tiranu, Varšavu, London, Pariz, Amsterdam, Rim, Beč... Stručnjaci koji dolaze iz cijele Europe potiču suradnju s fakultetima koje poznaju, i uskoro u okolici izrasta veliko privatno sveučilište financirano od kompanija iz Zadarske doline.
Da bi se ovo postiglo, država se mora odreći dijela poreza. Ne znam što se čeka jer odreći se nečega što i tako nemaš ne bi trebalo biti teško. No možda je krivimo bez pravog razloga. Ovaj tekst ne bi bio potpun kada ne bi spomenuo postojeću investicijsku regulativu, ali i Irsku kao trenutnu investicijsku meku EU. Niža stopa poreza na dobit, službeni engleski jezik i nadasve dobra volja, entuzijazam i vjera u uspjeh rezultirali su brzom obnovom gospodarstva načetog krizom.
Svatko tko dovede investitora u Irsku dobit će novčanu nagradu. Ove nagrade ovisno o veličini investicije i broju otvorenih radnih mjesta mogu biti i do 150.000 EUR. Pored finder's fee, Irska će i poslodavcu pomoći oko troškova plaća za period do dvije godine i dati niz drugih subvencija. Nije loše. Uz ove uvjete, dođe mi da umjesto pisanja ovog članka krenem tražiti investitore za Irsku! Naravno, administrativne prepreke poslovanju tamo praktički ne postoje.
Unatoč tome što nakon ovoga pisati o hrvatskom poticanju investicija izgleda bespredmetno, to jednostavno nije tako.
I mi svoga konja za trku imamo. U ovisnosti o veličini investicije umanjuje se stopa poreza na dobit koja može biti i 0% na deset godina. Investitori su oslobođeni carine kod uvoza strojeva, a za isplatu plaća odobrava im se bespovratna državna potpora. Bespovratne potpore moguće je dobiti i za kupnju strojeva kao i stručno usavršavanje djelatnika. Dakle nismo baš gori od Irske. Jedino što nam fali je nagrada osobi koja bi dovela investitora i ukidanje administrativnih prepreka. I engleski, kao materinji jezik.
Koordinirani projekt izgradnje nove Silicijske doline u Hrvatskoj provediv je čak i uz postojeće uvjete. Hrvatska je za investicije atraktivna zemlja, samo čini se - nitko to ne zna!
