NATO sve intenzivnije razmatra agresivniji odgovor na ruske hibridne napade – od kibernetičkih napada i sabotaža do narušavanja zračnog prostora – što označava mogući pomak prema proaktivnom pristupu nakon godina uglavnom reaktivne obrane. Admiral Giuseppe Cavo Dragone, predsjednik Vojnog odbora NATO-a, istaknuo je za Financial Times da Savez razmatra i opciju preventivnih udara kako bi odvratio Moskvu od daljnjih hibridnih operacija. Učestali incidenti, poput presijecanja podmorskih kabela u Baltičkom moru i sve sofisticiranijih kibernetičkih napada, povećavaju pritisak članica iz istočne Europe na usvajanje odlučnijih mjera zaštite.
Posebno snažan pritisak dolazi iz baltičkih država i Poljske, koje su najizloženije ruskim sabotažama, dronovskim upadima i dezinformacijskim kampanjama. Prema procjenama sigurnosnih službi tih zemalja, dugotrajna pasivnost Saveza mogla bi dodatno ohrabriti Moskvu da nastavi asimetrične operacije, koje su za Rusiju jeftine, a za mete izuzetno skupe i destabilizirajuće. NATO-ova obrambena misija Baltic Sentry pokazala se učinkovitom u smanjenju rizika novih incidenata na Baltičkom moru, no sada se prvi put nakon dugo vremena otvoreno razmatra i prelazak na ofenzivne, proaktivne mjere.
Međutim, ozbiljan izazov predstavljaju pravne prepreke i složeni međunarodni okvir djelovanja. Primjer finskog suda, koji je oslobodio plovilo Eagle S optužbi za sabotažu kabela Estlink 2 u međunarodnim vodama, pokazuje koliko je teško pravno dokazati odgovornost i postići brzu zajedničku reakciju. Izostanak jasnih pravnih temelja otežava i koordinirane NATO i EU protumjere, zbog čega se radi na uspostavi sustava brze atribucije kibernetičkih i hibridnih napada te na zajedničkim mehanizmima za protudjelovanje. Uz to, raste potreba za jačim povezivanjem sigurnosnih i obavještajnih institucija, specijalnih snaga i tehnoloških kapaciteta, uključujući primjenu umjetne inteligencije.
Rusko hibridno ratovanje danas obuhvaća širi spektar operacija: sabotaže kritične infrastrukture, kibernetičke upade, manipulaciju informacijama te političke i društvene pritiske usmjerene na slabljenje europske kohezije. U skladu s time, NATO i EU pokreću jačanje infrastrukturne otpornosti, razvoj specijaliziranih jedinica i izvođenje zajedničkih vježbi. Pritom važnu ulogu imaju i države poput Hrvatske, čiji geopolitički položaj, energetska infrastruktura i položaj na jugoistočnom krilu Europe čine dodatni strateški značaj u novoj sigurnosnoj arhitekturi kontinenta.
Sve navedeno upućuje na povijesni zaokret u NATO-ovom pristupu – od pasivne obrane prema proaktivnom odvraćanju, bržem reagiranju i mogućnosti preventivnog djelovanja. Cilj je osigurati stabilnost i sigurnost Europe u uvjetima rastućih prijetnji, pritom ostajući u okvirima međunarodnog prava, ali i prilagođen realnim sigurnosnim potrebama Saveza.
Promjene u globalnoj sigurnosnoj arhitekturi posljednjih godina snažno su ubrzane upravo zbog ruskih hibridnih operacija, koje se smatraju jednim od glavnih instrumenata Kremlja u potkopavanju europske stabilnosti. EU istodobno jača vlastite mehanizme zaštite kritične infrastrukture kroz zakonodavne okvire poput NIS2 direktive i Akta o kibernetičkoj otpornosti. Baltičke države već godinama upozoravaju da se Rusija sve češće koristi civilnim i komercijalnim plovilima kao platformama za prikrivene operacije, uključujući izviđanje i postavljanje uređaja za ometanje signala.
Povećava se i broj napada na nacionalne energetske i komunikacijske mreže, pri čemu se napadači često koriste naprednim alatima temeljenima na umjetnoj inteligenciji. U tim uvjetima raste potreba za stvaranjem europskih centara za brzu atribuciju i analizu prijetnji, uz snažnije partnerstvo s privatnim sektorom. NATO istodobno potiče razvoj protuhibridnih timova koji se mogu rasporediti na zahtjev članica te jača suradnju s državama partnerima poput Finske i Švedske, koje unose dodatna znanja o ruskim operativnim metodama. Sve to pokazuje da se sigurnosni okvir Europe ulazi u razdoblje dugoročne prilagodbe novoj, kompleksnijoj i tehnološki naprednijoj fazi sukoba.
