Digitalni suverenitet neće zaživjeti bez inženjeringa, arhitekture i odgovornosti za podatke

Rasprava o digitalnom suverenitetu ušla je u novu fazu. Geopolitičke napetosti, ovisnost o globalnim tehnološkim platformama i ubrzani razvoj umjetne inteligencije otvorili su pitanje kako kompanije stvarno upravljaju svojim podacima, gdje ih obrađuju i tko za njih preuzima odgovornost. Martin Pluschke iz Nürnberger Versicherunga upozorava da se suverenitet ne može ostvariti samo strategijama, dokumentima i načelnim odlukama, nego konkretnim inženjerskim radom i skalabilnom arhitekturom.

„U ovoj raspravi vidimo snažnu kombinaciju visoke strategije i dubokog ulaska u inženjersku sobu“, kaže Pluschke. Upravo je to, prema njegovu tumačenju, ključna razlika između ambicije i provedbe. Digitalni suverenitet u eri umjetne inteligencije ne znači samo formalnu kontrolu nad podacima, nego sposobnost organizacije da te podatke razumije, strukturira, zaštiti i iskoristi u poslovnim procesima. „Ono što moramo napraviti jest prijeći s papira u stvarnost, a za to su potrebni prava inženjerska vještina i skalabilna arhitektura“, ističe.

Središnje pitanje u toj transformaciji nisu sami AI modeli, nego podaci na kojima se oni grade i primjenjuju. Pluschke vrlo izravno kaže da kompanije najprije moraju riješiti ono što im je godinama bilo pred očima. „Morate upravljati svojim podacima. To je ono što bi se trebalo događati u svakoj kompaniji“, naglašava. Bez toga umjetna inteligencija ostaje sloj koji se pokušava postaviti na neuređenu, fragmentiranu i često nedovoljno razumljivu podatkovnu osnovu.

Poseban problem vidi u činjenici da se podaci još uvijek često promatraju kao tehničko, a ne poslovno pitanje. No u praksi to nije održivo. „Kod podataka nije riječ samo o tehnologiji. Još više je riječ o upravljanju podacima“, kaže Pluschke. Time otvara jednu od ključnih slabosti mnogih organizacija: kada se govori o podacima, poslovne jedinice gledaju prema IT-u, a IT čeka poslovne odjele da definiraju što s tim podacima treba napraviti.

Takva podjela odgovornosti stvara organizacijski zastoj. Podaci nastaju u poslovanju, koriste se u poslovanju i moraju imati poslovni smisao, ali bez tehnološke arhitekture ne mogu postati pouzdan temelj za analitiku i umjetnu inteligenciju. Pluschke taj odnos opisuje kao napetost između dvije strane koje ovise jedna o drugoj, ali često ne preuzimaju punu odgovornost. „Najveći je problem što se poslovni dio ne osjeća odgovornim za vlastite podatke“, upozorava.

Iako se o podacima kao novoj vrijednosti govori već više od desetljeća, Pluschke je izrazito kritičan prema stvarnom napretku. Prisjeća se rasprava iz 2015. godine, kada se na tržištu govorilo o podatkovnom rudniku zlata ili minskoj zoni. Danas, kaže, mnoge organizacije i dalje nisu napravile ključni iskorak. „Kada pogledam unatrag i kada sada pogledam svoju organizaciju i druge organizacije, iskreno, ništa se nije promijenilo“, kaže.

Promijenila se, dodaje, uglavnom tehnologija. Alati danas bolje obrađuju nestrukturirane podatke, što je važno jer velik dio poslovnih informacija ne živi u urednim bazama, nego u dokumentima, e-pošti, zapisnicima, razgovorima i različitim internim sustavima. No sposobnost obrade nestrukturiranih podataka ne rješava osnovni problem ako organizacije i dalje ne znaju što imaju, gdje se to nalazi, tko je za to odgovoran i za koju se poslovnu svrhu podaci koriste. „Jedino što se promijenilo jest to da tehnološki možemo bolje rukovati nestrukturiranim podacima“, kaže Pluschke. „Ali da smo doista sredili svoje podatke, nismo.“

Zato su podatkovni silosi i dalje jedna od najvećih prepreka. Kompanije mogu ulagati u oblak, podatkovne centre, AI platforme i napredne modele, ali ako su podaci zatvoreni u odjelima, aplikacijama i naslijeđenim sustavima, stvarna vrijednost ostaje ograničena. Pluschke otvoreno kaže da je to svakodnevni izazov: „Još uvijek imamo silose u kompanijama i to je moj svakodnevni problem.“

Upravljanje podacima zato postaje jedno od najvažnijih pitanja digitalne transformacije, ali Pluschke pritom ne koristi uljepšane formulacije. „Nema upravljanja podacima“, kaže, opisujući stanje u kojem mnoge organizacije tek trebaju izgraditi stvarne mehanizme odgovornosti, kvalitete i upotrebe podataka. Za budućnost smatra presudnim da se poslovni dio znatno snažnije uključi u razumijevanje podataka, njihovo mjerenje, klasifikaciju i odlučivanje o tome koji su podaci doista potrebni.

Drugim riječima, kompetencije se moraju pomaknuti izvan IT odjela. Poslovni ljudi moraju znati što se nalazi u njihovim podacima, kako ih mogu koristiti i gdje su granice njihove upotrebe. „Potrebno je više kompetencija i više znanja u poslovnom sektoru kako bi se razumjelo što je u podacima, kako ih koristiti i koji su podaci doista potrebni“, ističe Pluschke. Tek tada IT može dobiti ravnopravnog sugovornika, a umjetna inteligencija stabilan temelj za stvarnu poslovnu primjenu.