Čija je zapravo digitalna Hrvatska

Digitalni suverenitet dugo je zvučao kao politički slogan. Umjetna inteligencija pretvorila ga je u infrastrukturno pitanje. Država koja nema računalni kapacitet ovisi o onome tko ga ima. Država koja nema dovoljno energije za podatkovne centre ovisi o mreži, uvozu i tržištu. Država čiji se podaci nalaze u platformi iz koje je teško izaći ima formalno vlasništvo, ali ograničenu operativnu slobodu.

Europska unija tu temu sada rješava paketom propisa. Andrea Čović Vidović, zamjenica voditeljice Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj, objašnjava da tehnološki suverenitet za Komisiju znači sposobnost Europe da razvija, koristi i kontrolira ključne digitalne tehnologije, podatke i infrastrukturu te smanji prekomjernu ovisnost o vanjskim pružateljima. To ne znači zatvaranje tržišta, ali Europa mora imati vjerodostojne vlastite alternative. Paket za tehnološku suverenost predstavljen u lipnju 2026. uključuje Akt o razvoju računalstva u oblaku i umjetne inteligencije, Akt o čipovima 2.0, Strategiju EU-a za otvoreni kod te Strateški plan za digitalizaciju i umjetnu inteligenciju u energetskom sektoru.

Za male države ključno je da lokacija infrastrukture ne određuje tko je smije koristiti. Prema Predstavništvu EK, superračunalo ili tvornica umjetne inteligencije može biti u jednoj državi, a koristiti je istraživači i tvrtke iz Hrvatske, dok antene tvornica umjetne inteligencije povezuju lokalne ekosustave s europskom mrežom. Hrvatska sudjeluje u EuroHPC-u, a kao primjer sudjelovanja u važnim projektima od zajedničkog europskog interesa Komisija navodi Infobip i projekt IPCEI za cloud infrastrukturu sljedeće generacije.

Europski novac za to je velik. Inicijativom InvestAI Europska unija želi mobilizirati 200 milijardi eura za umjetnu inteligenciju, od čega 20 milijardi eura za gigatvornice umjetne inteligencije, a u 16 država članica gradi se 19 tvornica umjetne inteligencije. Hrvatska je u taj sustav ušla kasnije od drugih. Vlada je u srpnju 2026. osigurala 39 milijuna eura bespovratnih sredstava iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti za prvu hrvatsku tvornicu umjetne inteligencije te 10 milijuna eura za sudjelovanje u budućoj europskoj gigatvornici, uz uplatu 2028. i 2029. Za usporedbu, Srbija i Sjeverna Makedonija, koje nisu članice EU-a, antene tvornica umjetne inteligencije dobile su već u listopadu 2025.

CADA predviđa i zajednički europski pristup javnoj nabavi usluga računalstva u oblaku i umjetne inteligencije, kako bi javne uprave mogle koristiti europsku kupovnu snagu i usporedive sigurnosne kriterije. Države članice trebale bi izraditi nacionalne strategije za cloud i umjetnu inteligenciju te procijeniti koji javni sustavi zahtijevaju višu razinu suverenosti. Za Hrvatsku to znači da će morati odlučiti koje državne usluge smiju ovisiti o globalnim platformama, a koje moraju ostati pod domaćom ili europskom kontrolom.

Hrvatska ima prednosti koje ne treba umanjivati. Optička infrastruktura raste, 5G pokrivenost gotovo je nacionalna, država razvija Centar dijeljenih usluga i centralni data lake, a Europska komisija pozitivno ocjenjuje hrvatski angažman u računalstvu visokih performansi, kvantnoj komunikaciji, kibernetičkoj sigurnosti i poluvodičima. Slabosti su jednako očite. Hrvatska je 2025. imala oko 18 MW kapaciteta podatkovnih centara prema europskoj metodologiji, cloud koristi 43,3 posto poduzeća, AI 15,2 posto, a ICT stručnjaci čine 4,9 posto zaposlenosti uz nacionalni cilj od sedam posto. Komisija kao najveće izazove navodi digitalizaciju malih i srednjih poduzeća, manjak ICT stručnjaka i uvjete za rast inovativnih tvrtki.

Najzanimljivije je da se oni koji upravljaju državnom infrastrukturom slažu da lokalni server nije dovoljan. Saša Bilić, predsjednik Uprave APIS IT-a, na pitanje je li lokalna infrastruktura dovoljna za suverenitet odgovara kratko: „Ne.” Potrebni su, navodi, vlastito znanje i kompetencije, kontrola podataka, interoperabilnost, kibernetička sigurnost i mogućnost promjene tehnološkog dobavljača. „Cilj nije izbjegavati globalne tehnološke dobavljače, nego izbjeći situaciju u kojoj država nema realnu alternativu pojedinom dobavljaču”, poručuje Bilić. Fina na isti način naglašava da nije cilj izbjeći velike dobavljače, nego zadržati kontrolu nad podacima, arhitekturom i ključnim procesima, uz jasno vlasništvo nad podacima i njihovu prenosivost. APIS IT kao najvažnija područja ulaganja u sljedećih pet godina navodi jačanje državnog clouda i podatkovnih centara, kibernetičku sigurnost i kapacitete sigurnosno-operativnog centra, podatkovne i AI platforme te razvoj stručnjaka.

Operatori suverenitet vide kao ravnotežu. Iz HT-a kažu da digitalni suverenitet ne znači zatvaranje prema globalnim tehnologijama, nego sposobnost izbora, kontrole i otpornosti, uz izbjegavanje nekontrolirane ovisnosti o pojedinom dobavljaču. Bojan Klasan, voditelj data centra u A1 Hrvatska, govori o pametnoj diverzifikaciji i višedobavljačkim arhitekturama: korisnicima se nudi suvereni lokalni cloud, ali i izravna veza s globalnim platformama kada im je potrebna. Upozorava i da regulativa mora biti predvidiva i racionalna u troškovima i rokovima jer bi u suprotnom mogla usporiti ulaganja. Telemach upozorava da je nemoguće promatrati mrežnu infrastrukturu izvan međunarodnih dobavljačkih lanaca, pa se na geopolitičke i trgovinske napetosti priprema diverzifikacijom dobavljača i većim zalihama ključne opreme. Pritom traži stabilan i predvidiv regulatorni okvir jer regulatorni i administrativni zahtjevi dodatno povećavaju troškove i otežavaju dugoročno planiranje ulaganja u otpornu infrastrukturu.

Ta ravnoteža vidljiva je i u vlasništvu. Najveći komercijalni podatkovni centri u Hrvatskoj uglavnom su u stranom vlasništvu, od američkog Digital Realtyja do irskog Ilkarija, koji je u lipnju 2026. preuzeo DC North. Goran Đoreski, direktor Digital Realtyja za Hrvatsku, u tome vidi i priliku: domaće tvrtke iz zagrebačkog centra s više od 50 operatora i izravnim pristupom cloud platformama mogu posluživati klijente bilo gdje u svijetu, bez potrebe da infrastrukturu sele u inozemstvo. Najveći najavljeni projekt, Pantheon u Topuskom, financirali bi američki investitori.

Hrvatska zato nije bez infrastrukture, ali ni zemlja koja upravlja cijelim digitalnim lancem vrijednosti. Telekom mreže izgrađene su u Hrvatskoj, ali oprema dolazi iz globalnih lanaca. Podatkovni centar može biti na hrvatskom teritoriju, ali procesori, platforme, modeli, korisnici i kapital mogu biti strani. Državni podaci mogu biti pod hrvatskom nadležnošću, ali ako se oslanjaju na zatvorene platforme, operativna kontrola postaje složenija.

Završni odgovor zato treba tražiti u matrici hrvatske kontrole. Prvi sloj je energija: može li Hrvatska napajati novu infrastrukturu? Drugi su mreže: ima li dovoljno redundantne i međunarodno povezane optike? Treći su podaci: gdje su, tko im pristupa i tko drži ključeve? Četvrti je cloud: može li korisnik promijeniti dobavljača? Peti su kadrovi: imamo li ljude koji mogu upravljati sustavom? Šesti su kapital i vlasništvo: tko financira i ubire glavnu vrijednost?

Hrvatska zato može istodobno napredovati i ostajati ovisna. Može privući velika ulaganja u podatkovne centre, a procesore, ključni softver i dio kapitala nabavljati izvan Europe. Može držati podatke na hrvatskom teritoriju, a biti tehnološki vezana uz platformu iz koje je teško izaći. Može imati dobar regulatorni okvir, a premalo ljudi koji ga mogu provoditi. Digitalni suverenitet zato nije stanje koje se jednom proglasi, nego sposobnost da se u svakom kritičnom sloju zadrži dovoljno izbora i kontrole.

Najosjetljiviji sloj su podaci i platforme. AZOP upozorava da fizička lokacija servera ne rješava pitanje jurisdikcije, administratorskog pristupa, sigurnosnih kopija i kriptografskih ključeva. Istodobno nekoliko globalnih pružatelja drži najveći dio europskog cloud infrastrukturnog tržišta. Za malu državu to znači da su prenosivost, interoperabilnost, izlazni plan i upravljanje ključevima jednako važni kao mjesto na kojem je oprema fizički instalirana.

Praktična granica suvereniteta može se provjeriti nizom jednostavnih pitanja. Može li se ključna aplikacija preseliti drugom pružatelju? Mogu li se podaci izvesti u uporabljivom formatu? Postoji li drugi optički pravac, rezervna lokacija i dovoljno ljudi za oporavak? Tko drži kriptografske ključeve i tko ima privilegirani pristup? Može li država ili tvrtka nastaviti raditi ako jedan dobavljač, cloud regija ili međunarodna veza postane nedostupna? Što je više odgovora potvrdno, to je veća stvarna operativna autonomija.

Zato digitalni suverenitet ima smisla mjeriti kroz praktičnu matricu: energiju, mreže, podatke, cloud, kibernetičku sigurnost, kadrove, kapital, vlasništvo i dobavljački lanac. Hrvatska u nekim od tih stupaca stoji dobro, u drugima ima očite praznine, ali ni u jednom nije potpuno samodostatna. To nije hrvatska posebnost; isto vrijedi i za većinu europskih država. Razlika je u tome koliko svaka od njih može birati, koliko brzo može promijeniti dobavljača i koliko dugo može održati kritične funkcije kada nešto pođe po zlu.

Zato naslov projekta „Čija je digitalna Hrvatska?” treba shvatiti doslovno. Ona će biti onoliko hrvatska, europska ili globalna koliko Hrvatska bude kontrolirala energiju, podatke, pravila, stručnjake i otpornost sustava. Sve ostalo je infrastruktura koja se nalazi u Hrvatskoj, ali ne mora nužno biti pod hrvatskom kontrolom.

* Projekt izrade serijala tekstova pod zajedničkim naslovom „Čija je digitalna Hrvatska? – Infrastruktura, sigurnost i interesi iza digitalne budućnosti države“ objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.