Koja je psihologija u pozadini šefova koji se opiru hibridnom načinu rada

Google je nedavno odustao od plana o povratku zaposlenika u urede s krajem pandemije. Na tako nešto odlučili su se u kompaniji zbog protesta istih tih zaposlenika, kojima je rad na daljinu ipak bolji način za funkcioniranje. Dokazuju to poboljšanom produktivnosti, u prvom redu.

Apple pak ne odustaje od takvog plana, što je dovelo do povećanog broja otkaza i internih problema na kakve u kompaniji nisu navikli. Logika nalaže da zaposlenima treba izlaziti ususret oko ovog pitanja, prvenstveno jer posao ne pati. Dapače, često je suprotno... Ali, lideri žele zaposlenike "na oku". Zašto je to tako?

Iako svako istraživanje, baš svugdje u svijetu, potvrđuje da velika većina zaposlenih želi nastaviti raditi na daljinu, lideri ne odustaju. Svejedno, u svakoj prilici isticat će da su svi obitelj, da su zaposleni na prvom mjestu i da su oni najbitniji za prosperitet kompanije. U praksi to baš i nije tako.

Odgovori su jednostavni. Lideri su najčešće ljudi u godinama, kao i ljudi koji su navikli raditi u uredu, imati kontrolu, biti viđeni i uživati u tome da su viđeni. Bez tog kontakta, imaju osjećaj kad da ne kontroliraju situaciju, kao da nemaju autoritet i kao da nisu lideri uopće. Dakle, stvar je ponajprije u egu. I zbog toga drugi moraju patiti, nažalost.

Naime, te njihove unutarnje strahove nijedan relevantni pokazatelj ne potvrđuje. Naravno, kad se govori o poslovnim rezultatima u kompanijama gdje rad na daljinu nije prepreka.

Dok zaposleni u Googleu ili Appleu imaju mogućnost dati otkaz ili se pobuniti, svjesni kako njihove sposobnosti nude širinu u smislu pronalaska novog posla, kod mnogih u svijetu tako nešto nije slučaj pa će, bez obzira na nezadovoljstvo, morati natrag u urede, odnosno, na radno mjesto.

Ono čemu se mogu nadati jest da će lideri uvesti barem hibridni model rada, koji će nuditi bar djelomičan rad na daljinu.