Zašto ne postati pilot?

Zašto ne postati pilot?
Odmah u glavu: ako ti je cilj izgledati cool na Facebooku ili Instagramu, biti frajer/ica među prijateljima, biti u stanju baciti na stol Pilot Logbook u birtiji, hodati okolo s Ray Ban Aviator naočalama, kožnom jaknom s krznenom kragnom i Tom Kruz naljepnicama - to nije dobar motiv. Vjeruj.

Motiv nije ni ako želiš vidjeti lijepe krajolike iz zraka, jer u tom slučaju puno je bolje (i jeftinije) platiti si panoramski let avionom ili balonom.

Motiv nije čak niti ako te tata nije baš mazio i govorio ti "bravo" kad si dao gol na prvenstvu osnovnih škola, pa sad imaš osjećaj manje vrijednosti. Jer, ako je tako, puno manje truda i novca treba za poginuti na jakom motoru nego u avionu, dokazujući sebi da su hrabrost i glupost jedno te isto.

Od svih glupih motiva za zrakoplovstvo koje ja znam, jedini koji ima smisla (ako si dečko od dvadeset i koju) je postati pilot da bi imao više uspjeha kod cura. Iz nekog iracionalnog razloga klinke trzaju na pilote, kao što su me neki kolege već uvjerili. Nažalost, za cure pilote ovo ne vrijedi, muškarci se boje pametnih i sposobnih žena, a žena pilot vjerojatno je osuđena na vječni celibat. Kad kaže da je pilot, svaki iole normalan pripadnik takozvanog jačeg spola pobjegne kroz prozor vecea u kafiću.

Dakle, koji je ispravan motiv za postati pilot? Ni ja ne znam točno, ali rekao bih da je ludilo s izraženim opsesivno kompulzivnim poremećajem dosta dobar izgovor.

Ljudi koji krenu u pilote, a nisu dovoljno ludi, obično uspješno završe školovanje. Potom ne lete skoro dvije godine, onda brzo tuku sate (opet) s instruktorom, jednom produže dozvolu i kad produže se nikad više ne pojave na aerodromu. Nemoj biti taj glupan. Plati si panoramu i kraj.

Postati pilot košta puno novca. Ali baš puno. Ako ti to baš neće u životu biti zanimanje, te novce nećeš vratiti nikad. Ne laži se, nećeš. OSTATI pilot košta još više. Ako hoćeš biti neopasan za sebe i druge moraš svake godine odletjeti (barem) koliko si odletio u školovanju, a to je ono što košta. Većina ljudi koji rade si mogu priuštiti završiti školovanje, ali ne razmišljaju da ratu kredita za stan treba isto platiti. Znam neke koji rade dva posla, petnaest sati na dan, od čega jedan financira samo letenje. To je ok ako si dovoljno lud. Budi siguran da si dovoljno lud za tako nešto prije nego kreneš.

Ako ipak grcaš u novcu, a i dalje nisi lud, igraj golf. Tamo će tvoji prijatelji isto imati para, a i onu majicu s konjanikom koji udara lopticu palicom. Moći ćete se međusobno diviti svojoj skupoj opremi i cipelicama u dvije boje. I hodat ćete zajedno, polako i bezbrižno, po njegovanim poljanama na koje je utrošeno dovoljno truda i vode da jug Tanzanije postane Vojvodina. Ili - budi lovac medvjeda na Kamčatki. Kupi Mercedesa za sto tisuća eura. Idi na Bali. Plati si panoramu. Jer lova nije dovoljna.

Tokom školovanja za PPL(A) (sportski pilot aviona) treba položiti 9 pisanih ispita sa 75% točnih odgovora. Na završnom ispitu to sve moraš i dalje znati, jer će te ispitivač, tebi nepoznata osoba certificirana od države, pitati bilo što od toga DOK UPRAVLJAŠ AVIONOM. Završni ispit traje oko tri sata, od čega minimalno dva u letu. A i kad položiš, i dalje ne smiješ svo to gradivo zaboraviti. Jer ako zaboraviš, postoji mogućnost da ćeš imati efektan sprovod u kojem ti tri aviona nadlete iznad pogrebne povorke, a onda se jedan (u pravom trenutku) odvoji i odleti u nebo. Mislim da nije vrijedno, pa makar se pojavio video na facebooku.

Klinci koji nemaju što u životu pametnijeg raditi obično to sve obave za godinu i sitno. Ljudi koji rade za svoj novac ujutro, a popodne slažu legiće i mijenjaju pelene, obično uspijevaju završiti za do dvije godine. Nespavanja.

Oko pola ispita je tehničke prirode: motori, električki sustavi, aerodinamika, aerodromske tehnikalije, navigacija... Drugih pola su šareni: metereologija, zračno pravo, komunikacija, zrakoplovna medicina... Ljudima koji imaju tehnički background, inžinjeri, geekovi i slični asocijalni tipovi, lakše ovo prolaze. Prirodnjaci i društvenjaci također mogu, uz nešto suza i dosta instrukcija. Što se tiče ekonomista, javim kako je bilo ako ikad upoznam nekog koji je završio.

U praktičnom dijelu traži se 45 sati, a to je priča za sebe. Prvih 10-15 sati je period kad se od tebe očekuješ da napraviš prvi samostalni let (nije nužno, ali obično tako bude). U tom periodu svoju sposobnost koordinacije pokreta moraš utrostručiti, a svoju sposobnost multitaskinga upeterostručiti. Ako si muško. Ako si žensko, već si sad ok što se tiče multitaskinga. Ali što se tiče procjena udaljenosti, dubine i perspektive, e tu te čekam...

A slomovi uzgona...

Sjećam se jedne prilike kad sam iz aviona izišao potpuno mokre košulje. Zapravo, izišao sam kad sam uspio natjerati noge da se pomaknu, jer prvo nisu htjele. Ali kad su se pomakle, onda sam trčao prema travi jer sam mislio da ću povraćati.

Nakon tih prvih sati se podrazumijeva da to sve sada znaš i da se o tome ne treba puno misliti, nego da će to nekako dalje ići samo od sebe. A da ti razmišljaš o navigaciji, da komuniciraš s kontrolom leta (koji pričaju kao što doktori pišu) i općenito da letiš taj avion kao da znaš što radiš.

Period praktičnog letenja u školovanju je period dvojbi i osobnih propitkivanja. Ponovo se osjećaš kao tinejdžer, kompletna vlastita slika o samom sebi je srušena. Plačeš kad si sam, pitaš se što ti je to trebalo, razgovaraš sa sobom u ogledalu. Za sat leta pripremaš se četiri sata, dok svi spavaju, i onda sutra letiš s ljubičastim kolobarima ispod očiju. I nisi pospan. Nemaš vremena biti pospan, jer ti se povraća od straha što ne kužiš što ti kontrolor priča niti imaš pojma gdje si sad. Osim da si na kilometar visine. I da ne znaš kamo dalje. Niti kako kontroloru reći da ne znaš kamo dalje.

Naime, u školovanju GPS nije dopušten, a kad letiš iznad sela na njemu ne piše njegovo ime kad pogledaš dolje, kao u Google Maps. Sva sela su ista. Crkva, groblje, raskršće... to je sve bolesno isto. A da li je nešto Karlovac, Slunj ili Petrinja razlikuju samo najbolji eksperti. S druge strane, prva ruta koju dobiješ u životu da ideš sam je Zaprešić - Klanjec (drito na granici Slovenije) - Zlatar - Marija Bistrica - Stubičke toplice - Zaprešić. Pa ti vidi. Metoda navigacije koju smiješ koristiti je, naravno, jednaka kao ona koju je koristio Lindbergh 1927. ili ona koju su koristili piloti savezničkih bombardera na putu prema Dresdenu. Karta, kompas, štoperica. I zanošenje zbog vjetra. Pa ti vidi.

Jednog dana kad završiš školovanje i dalje to nije ona fora "ja uzmem avion pa letim". I dalje prije leta mahnito gledaš prognozu (pisanu nečitljivim šiframa), čitaš obavijesti pilotima (pisane nečitljivim šiframa), slijediš bezbrojne check liste, mahnito paziš da ne ostaviš cjevčicu za kontrolu goriva na haubi aviona. Šokiran u avionu, dok se ekipa s kojom letiš zabavlja i provodi najbolje vrijeme svog života, ti gledaš kako cjevčica koju si ostavio na haubi aviona polako po njoj tandrče i onda se sunovraćuje dolje, negdje kod Kerestinca. Potom naručuješ novu s Interneta, a kolege piloti te ismijavaju do beskraja. Ali i oni nekad prestanu s mrcvarenjem zbog proklete cjevčice. Recimo, kad pogaziš fazana. Onda je, potom, fazan tema.

Ali, da. Letenje je bezbroj check lista. Dok se drugi vesele u avionu, ti radiš. Opet i opet. A ako si sve napravio, onda si odabereš neku od provjera koja je "nice to have" pa nju radiš. Opet. I opet. I opet.

Pa zašto onda? Zašto bi to itko htio?

Zato što na ovom svijetu ne postoji ništa bolje. Zato što je u moment kada daš puni gas na početku piste utisnuta sva tvoja sposobnost, znanje i emocija i ništa više od tebe nije ostalo što još imaš za dati. Zato što krila koja izrastu, a ne koriste se, bole užasno. I zato što ljudi sanjaju svašta, a čovjek koji može letjeti ima samo jedan san.

Platite si panoramu. Ponude u inbox.

Još iz kategorije

INOVACIJA …   u državnoj upravi

INOVACIJA … u državnoj upravi

11.12.2018. komentiraj

U prethodnoj smo kolumni vidjeli kako uspješne zemlje poput Norveške, Finske i Danske promišljaju svoju budućnost ali i globalnu. Podrazumijeva se da država ulaže napore za podupiranje gospodarstva nakon nestanka prirodnih resursa (Norveška) ili u pretvaranje nekonkurentnih brodogradilišta u svjetski broj jedan za vjetroelektrane (Danska).

KOMENTAR: Jeste li spremni na dan bez mobitela, bez WiFi-a, bez bežičnih kućnih telefona, ali i struje, radara…

KOMENTAR: Jeste li spremni na dan bez mobitela, bez WiFi-a, bez bežičnih kućnih telefona, ali i struje, radara…

06.12.2018. komentiraj

Uskoro kreće komercijalizacija 5G mobilnih mreža koje će zahtijevati dva ili čak tri puta više baznih stanica koje postoje danas. U nekim slučajevima veće pokrivenosti i dometa baznih stanica će morati biti još i više. Pogotovo na višim frekvencijskim opsezima. I tu nastaje problem.

INOVACIJA …   u finskom „Institutu za budućnost“

INOVACIJA … u finskom „Institutu za budućnost“

04.12.2018. komentiraj

U prethodne smo dvije kolumne prikazali važnost znanja općenito i dali jednostavan „recept kojih šest vještina trebamo imati ako želimo biti dio „ekonomije znanja“ ili „društva znanja“. Nažalost, u nas se znanje tretira kao povijest, odnosno kao nešto dovršeno i statično. Što to znači? To znači da u obrazovnom sustavu nastavnici uglavnom „ex cathedra“ pričaju o činjenicama baziranim na prošlosti . Učenici i studenti polože test i dobiju ocjenu i uglavnom sve ekspresno zaborave. Za razliku od toga zemlje s naprednijim obrazovnim sustavima „sadržaj znanja“ sve manje tretiraju kao samo sebi svrhom, nego sadržaj koriste  kao podlogu edukaciji iz kritičkog promišljanja i osnovu za u  poduci  „kako učiti“.