Kad smo se osamostaljivali, javni dug Republike Hrvatske iznosio je oko 3.5 milijarde dolara, a danas, dvadesetak godina kasnije viši je za gotovo devet puta. Istina, u ovom smo razdoblju gradili ceste, restrukturirali štošta, rehabilitirali smo i sanirali, no sve te investicije, čini se nisu bile dovoljno uspješne da bi iz njih mogli podmiti dospjele obveze, pa se i za to moramo zaduživati.
No da bi svoje dugove - unutarnje i vanjske mogli otplaćivati, te podržavati nabujalu državnu potrošnju već godinama u bescjenje prodajemo svoje obiteljsko srebro, te plaćamo najviše poreze (i druga davanja) u regiji. Prema nekim procjenama, od ukupne zarade koju ostvarujemo, preko šezdeset posto ostaje državi - što kroz izravne namete na (iz) plaće, što kroz PDV i druga davanja koja plaćamo kao potrošači.
A što dobivamo?
Unatoč tome, ako primjerice želimo kvalitetnu zdravstvenu uslugu, obično ju moramo potražiti u privatnom sektoru, te za nju dodatno platiti. Jer bez obzira na stalna investiranja iz raznih izvora, opremljenost zdravstvenih ustanova nije uvijek zadovoljavajuća. Redovi čekanja su dugi, pa dok dođemo na red, možemo i umrijeti. S druge strane, želimo li biti sigurni da ćemo i u starosti moći živjeti od svojih prihoda, moramo si uplaćivati životno osiguranje. Naime s razvojnom (i demografskom) politikom kontinuiteta, zahvaljujući kojima već sada jedan zaposleni uzdržava jednog umirovljenika, teško da ćemo kroz deset, dvadeset, ili više godina, kada se povučemo s tržišta rada za svoja izdvajanja u mirovinski fond od države dobivati dostojnu rentu. Dovoljno je pogledati kako već sada žive umirovljenici.
Osim toga, iz nekog razloga cijene struje i plina stalno rastu, i po dinamici njihova rasta apsolutni smo rekorderi, čak i kada se usporedimo sa zemljama EU-a. Premda smo devedesetih godina novcem koji smo uplaćivali kroz poreze sanirali veliki broj banaka, njihovom smo prodajom izgubili financijsku autonomiju, stoga su kamate koje plaćamo na kredite više i nekoliko postotnih bodova nego u Europi. No naše zarade iznose svega četrdesetak posto europskog prosjeka, i nedostatne su za podmirenje svakodnevnih obaveza, stoga smo i mi-pojedinci, baš kao i država prisiljeni živjeti na kredit.
S okovima na nogama
Procjenjuje se da ukupna zaduženost hrvatskih građana u komercijalnim bankama iznosi oko 17 milijardi eura, u čemu prednjačimo u cijeloj regiji - apsolutno i relativno. Sve veći broj građana nesposoban je otplaćivati svoje dugove, pa se i sami, da bi otplatili jedan dug, nerijetko zadužujemo za drugi, a kada ni to nije dovoljno - prodajemo obiteljsko zlato. Naime iako je u ovim nesigurnim vremenima u svijetu prisutan trend čuvanja imovine u zlatu, u Hrvatskoj je od početka krize prodaja zlata u stalnom porastu.
No pitanje je što ćemo činiti kada nam zbog (osobnog i/li državnog) bankrota, vanjski izvori prestanu biti dostupni, kada ispraznimo sve svoje crne zalihe, te prodamo i ovo malo obiteljskog blaga koje nam je preostalo!?
Što nam se to dogodilo?!
U ovih dvadesetak godina naše samostalnosti, gotovo smo u potpunosti izgubili svoje dostojanstvo. Zaduženi kao Grčka, razmjenjujući za par novčića i ono najvrjednije što imamo, malo po malo došli smo u poziciju suvremenog ropstva, iz kojeg se ne nazire izlaz.
Možemo za to kriviti prethodnu(e) vladu(e), nemoralne apetite privilegiranih pojedinaca ili grupa, nesposobnost sadašnje vlade i tako dalje. Dakako, svi oni snose svoj dio odgovornosti, no naša se realnost ne događa mimo nas, i svi smo mi, na određeni način njeni sukreatori. Osim toga, vlast nije neki vanjski entitet. Ona dolazi iz društva, stoga u sebi i odražava njegove kvalitete. U konačnici, svi mi dobivamo vlast kakvu zaslužujemo, a s njome i okruženje kakvo smo na najdubljim slojevima svoga bića i sposobni prihvatiti.
Narod kao žrtva
O žrtvi, kao dominantnom stanju svijesti hrvatskog naroda pisala sam u prošloj kolumni, Narod kao žrtva. Tamo gdje se identitet žrtve manifestira, nemamo kontrolu nad situacijom, već se stvari događaju mimo našeg utjecaja. U modernoj Hrvatskoj, unatoč formalnoj neovisnosti, gubitkom financijskog suvereniteta izgubili smo kontrolu nad kompletnom svojom sudbinom, i predali je u ruke svojih vjerovnika. A financijski suverenitet izgubili smo uslijed nesvjesnog i neodgovornog upravljanja imovinom, duboko inkodiranog osjećaja inferiornosti, te beskrajnih nezadovoljenih apetita proizašlih iz energetskog manjka, kao vlastite nesposobnosti konstruktivnog stvaranja.
Sve ove pojave uobičajena su manifestacija identiteta žrtve.
Energetski deficit
Naime dominantna emocija koju kao žrtve iskušavamo je ljutnja. Premda iz nje stalno djelujemo, ljutnja je toliko duboko utisnuta u naš sustav, da je najčešće nismo ni svjesni. Energetski je takvo stanje izuzetno toksično, jer kada svoju životnu energiju, umjesto u stvaranje konstantno usmjeravamo u destrukciju posljedica je debeli energetski deficit.
A u energetskom deficitu nalik smo zombijima - svatko nas može „probiti“, s nama manipulirati, ili nam nametati vlastite istine. Osim toga, u takvome stanju i s fokusom na nepravdu, teško da se sami možemo pokrenuti i nešto u vezi toga učiniti. Jer, fali nam motivacije i odlučnosti, nedostaje konstruktivnih ideja, a ako nešto i krenemo raditi, obično ćemo na pola puta odustati. Zato ni nemamo povjerenja u sebe, pa instinktivno tražimo nekoga izvana da se za nas pobrine.
Taj netko jedva će dočekati da na našoj nemoći izgradi svoju moć.
Krađa energije
No tu priča ne staje. Energiju koju smo potrošili u ljutnji, frustraciji, žaljenju i samosažaljenju, moramo negdje nadoknaditi, jer u protivnom ne bi mogli živjeti. Zato ulazimo u svojevrsni energetski vampirizam, pri kojemu nedostatnu energiju nastojimo ukrasti od drugih ljudi. Ta krađa ponekad je tek psihološka (iako je i takva vrlo opasna), no u ovim kriznim vremenima ona često prerasta i u financijsku i materijalnu.
Država, koja ni zaduživanjem niti prodajom imovine ne uspijeva popuniti proračunski manjak, energiju nam otima nametanjem drakonskih, kriznih i drugih poreza i dadžbina, ukidanjem ustavnih prava na povrat poreza te legalizacijom drugih kaubojskih mjera koje su u zdravim društvima nezamislive. Prilično pouzdana mjera energetskog stanja društva jesu i brojne korupcijske afere i drugi procesi nelegalne financijske redistribucije u društvu kojima svjedočimo još od početka hrvatske samostalnosti.
Začuđuje li nas onda ovakvo stanje u javnim financijama?!
S druge strane, nemali broj poslodavaca svoj energetski manjak nastoji nadoknaditi neisplaćivanjem zarađenih plaća svojim radnicima, dok se privatno, sve češće suočavamo s provalama u stanove i krađama imovine, kojima ljudi u energetskom deficitu nastoje preživjeti na račun onih drugih, kojima je nešto te energije još ostalo.
I žrtve i zlostavljači
Sve te pojave posve su normalne i logične, jer u društvu žrtve, mora postojati i zlostavljač - netko tko će nad žrtvom provoditi nepravdu - u protivnom se taj identitet ne bi ni održao, i što smo kao društvo dublje zapeli u identitetu žrtve, to će oko nas biti više zlostavljača.
Ova dva identiteta zapravo su dva polariteta iste energije i kao takvi su neraskidivo povezani. Stoga, ako smo na jednom segmentu žrtva, kako bi nadoknadili izgubljenu ili ukradenu energiju, na nekom smo drugom segmentu sasvim sigurno zlostavljači, a obično zlostavljamo one koji su od nas "slabiji", i koji nam se ne mogu oduprijeti.
Ljudi su po prirodi slični. Razliku čine okolnosti - Lav Tolstoj
Promjena koju želimo
I zato, prije negoli krenemo kritizirati bilo koga radi bilo čega, bilo bi dobro da se i sami pogledamo u ogledalo; da osvijestimo gdje smo žrtva, a gdje zlostavljač, gdje nam se energija otima, a gdje je mi sami otimamo drugima, te da krenemo mijenjati taj obrazac, jer je to jedini sigurni put izlaska iz ove pozicije, te jedini put stvarnog i istinskog ozdravljenja.
Možda nam upravo osvještavanje vlastitih tiranija nad drugima pomogne u razumijevanju tuđih nad nama, a kada shvatimo koliko su sva ta stanja štetna, i za nas i za društvo, možda ćemo lakše otpustiti svoju ljutnju, i preusmjeriti je u nešto drugo.
Tek tada, vratit će nam se naša konstruktivna, stvaralačka energija, a s njome i sposobnost da se konačno sami (po)brinemo za sebe.
Napomena: Ovaj je članak nastao inspiriran brojnim komentarima na moju prethodnu kolumnu „Narod kao žrtva“. U toj su kolumni neke stvari ostale nedorečene, a možda navodile i na pogrešan zaključak, stoga sam ih u ovom tekstu pokušala razjasniti.
* O autorici: Egli Ilić, Copywriter i Životni vodič, www.hortusmentis.com.
