Živimo u vremenu opčinjenosti uspjehom. Uspjeh je postao zaseban industrijski sektor. Njemu vas pokušavaju podučavati, nude vam literaturu, članke, seminare, skrivene tajne, a svaka sadrži i svoju definiciju tog fantastičnog životnog cilja. To je u ova naša moderna vremena najčešće novac. Tko ga ima natprosječno puno smatra se uspješnim neovisno o tome kako je do njega došao. Drugi mogući uspjeh je društveni status i sve ono što on donosi, utjecaj, moć, dostup do raznih adresa, pozivnice za besplatnu hranu na domjencima. Odmah do ta dva je uspjeh u nekom od popularnih sportova ili show businessu. On naravno lako sa sobom povlači i prva dva.
Puno niže na toj modernoj ljestvici su uspjesi u obrazovanju, obiteljskom životu, ljubavi, zdravlju, sreći, ali ni za njih ne nedostaje ponude konzaltinga, znanstvenog, vjerskog ili spiritualnog. Na tržištu stvorena potreba za uspjehom, mora se nahraniti.
Akumulirano domensko znanje i vještine, poznati kao zbirna imenica - izvrsnost, najčešće su propisani recept za uspjeh. Predsjednici uprava tvrtki s odličnim financijskim rezultatima često pričaju o tome kako uzgajaju kulturu izvrsnosti u svojim organizacijama. O svojim zaposlenicima pričaju kao o vrhunskim stručnjacima koji se jednostavno znaju izboriti za tržišnu pobjedu, tehničku superiornost, naklonost klijenata. Gladni uspjeha nogometni klubovi kupuju najizvrsnije i najskuplje igrače koje im njihovi budžeti mogu priuštiti. Koliko para toliko muzike, rekli bismo. Nema bez puno ulaganja, bogatih investicija, investitora, iznimno puno truda.
Na drugom kraju tog istog tržišta, nudi se gotovo besplatan, instantni uspjeh. Tu su igre na sreću, lutrije, sportske kladionice. Uz gotovo nikakav trud moguće je doći do uspjeha, i pobjeći od statusa običnog čovjeka.
Pobjeći od statusa običnog, to je taj ogroman imperativ, i uvijek će se neko naći kako bi vam punio uši tom pričom bez prestanka, sve dok ne postanete uspješni prema mjerilima modernog svijeta, ili pak....puknete, padnete u depresiju, što onda otvara drugo jedno tržište tj. zaseban industrijski sektor onih koji će vam i s tim problemom pomoći.
Može li se ipak ostati običan, a doći do uspjeha? Treba li u tu svrhu redefinirati uspjeh? Ili nam uspjeh uopće nije imperativ?
Kad sam krenuo u osmi razred u mojem malom gradu osnovan je šahovski klub. Malo zbog nagovora prijatelja, a malo zbog određenog talenta za tu igru, učlanio sam se. Okupila se odlična, ludo zabavna, ekipa. Puno smo igrali, nešto malo proučavali tu drevnu igru, ali nitko nam nije nametao nikakvu izvrsnost jer ni naši učitelji nisu imali osobitih uspjeha do tada u svojim šahovskim karijerama. Voljeli smo igru, druženje, i to je bilo to. Nedugo nakon osnivanja otišli smo na pojedinačno prvenstvo pionira (današnjih kadeta) naše regije (današnje županije). Bilo nas je nekoliko iz našeg kluba, a bili smo papirnati autsajderi. Iz drugih mjesta dolazili su dječaci s puno više iskustva, znanja, uspjeha. Međutim, na tom je turniru pobijedio dječak iz našeg kluba. Ono što je bilo još veće iznenađenje je podatak da je on među nama iz kluba bio rangiran tek negdje na četvrtom mjestu.
Što je bila tajna njegovog uspjeha? Jednu šahovsku partiju protiv puno jačeg protivnika možete dobiti na sreću, no turnir na kojem igrate s puno igrača gotovo nemoguće. Kako je moguće da primat nije odnijela šahovska vještina, već nešto drugo? Što bi to drugo moglo biti?
Ova priča i ovo pitanje prati me čitav život. Iz nje sam naučio da nije potrebno biti najizvrsniji, da nije potrebno uložiti najveći trud ni novac. Nije potrebno imati ni najbolje učitelje. Više od svega potrebno je misliti da je uspjeh uvijek moguć, pa da te ta misao u prilici kad ga možeš dosegnuti drži u stanju prisebnosti, smirenosti, optimizma, potpuno spremnog za egzekuciju.
Priča o mojem prijatelju opjevana je u stotinama drugih priča i filmova u kojima pobjeđuje autsajderska ekipa ili pojedinac. No filmovi su fikcija, a stvarnost nešto drugo. Ili možda nije tako?
Jer, nakon tog njegovog uspjeha mi mali šahisti iz našeg malog mjesta smo postali prvaci na prvenstvu srednjih škola Hrvatske, pa drugi na prvenstvu bivše države. Kad bi se broj stanovnika tog našeg malog mjesta usporedio s brojem stanovnika tadašnje države, onda je naš uspjeh nevjerojatniji nego kad bi sličan uspjeh na svjetskom prvenstvu ostvarila naša nogometna reprezentacija. Kad bi se uzelo u obzir da nismo imali osobitu šahovsku školu, nikakvu tradiciju i da nikad nismo kupili igrača iz Rusije (Brazila) da pojača naš tim, onda je to u domeni sasvim nemogućeg.
Jednako smo tako taj uspjeh tada i doživljavali. Umirali od smijeha i nevjerice. Nije nam bilo jasno kako smo uopće mogli u zadnjem kolu prvenstva Hrvatske pobijediti favoriziranog protivnika s glatkih 4:0.
Ova luda priča ostavila me trajno zaraženog vjerom u mogućnost nemogućeg. Mogućnost da se ova naša problemima bremenita zemlja izvuče, da domaća softverska i turistička industrija u kojima danas radim postignu nešto spektakularno u svjetskim okvirima, da budemo bolje društvo u svakom pogledu bez obzira na to što se čini da su demoni ovih godina nepobjedivi, a mi tako obični. Mogućnost da tvrtke kojima upravljam postignu nešto vrijedno.
Kako to postići je pitanje s kojim se budim svako jutro, a to je dovoljno. Samo buditi se s time baš svako jutro, je već ogroman uspjeh za običnog čovjeka. Ne da nakon toga (od javnosti priznati) uspjeh neće izostati, nego gotovo da nije ni potreban.
